01.12.2016.
Pregaziti albansku golgotu, liječiti se na ostrvu Vidu, gledati mučeničku smrt izgadnjelih drugova, braće I rođaka, preživjeti pakao solunskog fronta, jurišati u pobjedničkoj koloni srpske vojske sa samo 35kilograma I stići u svoje rodno selo,to su mogle samo prave srpske patriote, ljudi “čeličnog” srca i najveći rodoljubi.
-Kada je švabo udario na Srbiju 1914 godine u namjeri da je pokori i ponizi, cijela Srbija se digla na noge da pruži otpor , tehnički daleko jačem neprijatelju. Bila je to borba između Davida i Golijata. Toj borbi pridružili su se i srpski dobrovoljaci iz Bosne i Hercegovine, koja je bila pod aneksijom Austrougraske, jer nisu željeli da ih okupator mobiliše i prinudi da pucaju u svoj narod u zemlju Srbiju.
O značaju borbe prekodrinskih Srba,koji su se borili u sastavu srpske armije, o njihovom putu preko albanskih gudura sada svjedoče njihovi potomci, kojima su ispričani doživljaji njihovih djedova, solunskih boraca, urezani duboko u sjećanje.
BJELO- BRDKSI DOBORVOLJCI
Dobrovoljac iz Bosne bio je i Milija Mikavica iz Bijelih Brda, sela koje graniči sa Zlatiborom. Odmah po izbijanju Velikog rata priključio se dobrovoljačkom odredu zajedno sa stotinu svojih drugova sa ovih prostora.Tajno su prešli granicu na Jablanici i priključili se srpskim jedinicama, užičkom odredu.
Zborno mjesto , na kojem su donijeli odluku o odlasku na put bez povratka je bilo kod crkve “Rođenja Presvete Bogorodice” u Štrpcima, gdje su od lokalnog sveštenika dobili blagoslov za odlazak.
„Prve borbe vođene su na samoj granici, na Cigli, gdje su mnogi izginuli ili ranjeni. Ukućani su nekako dobijali informacije o njima, sve dok se nisu počeli povlačiti preko Albanije, zajedno sa srpskom armijom”, sjeća se Milorad kazivanja svog đeda solunca.
ODSTUPANJE PREKO PROKLETIJA
Odstupajući preko Prokletija I albanskih gudura, Milija se prvi put u životu susreo sa glađu, koja je bila praćena sniježnom mećavom i izrazito niskim temperaturama.” Glad ti je moje dijete najveća i najteža nevolja koju čovjek može da doživi. Pa tifus nas je pomorio,mnogi su ostali sa smješkom na licu zauvijek u snijegu. A kada smo prolazili kroz albanska sela nismo se smjeli izdvajati iz kolone, jer bi nas odmah dokusurili arnauti”, govorio je moj đed kada bi uz večeru zasjeli pored tople furune, prepričava Milorad kazivanje svog đeda koji se u naletu gladi u jednom trenutku izdvojio iz kolone kada je osjetio miris hljeba u jednoj kući.
Tada je izmolio neku ženu da mu proda parče hljeba nudeći joj srpski novac. Plašeći se da je ne ubije na izgled avetinjski vojnik, sav u ritama I promrzlinama otkinula je pola hljeba I udijelila mu. Od toga je Milija pojeo samo parče, jer mu savjest nije dozvolila da zalogaje ne podijeli sa ratnim drugovima.
OSTRVO SPASA
Kada su stigli na ostrvo spasa (Vido) izgladnjeli vojnici su dobili od saveznika meso I drugu hranu ali su im oficiri savjetovali da uzimaju samo mrvice dok im se želudac ne navikne jače varenje.
“Đed mi je pričao da, oni vojnici koji nisu mogli kontrolisati glad I najeli se , odmah su pojurili da se napiju morske vode . Njima više ni ljekari nisu mogli pomoći. Strašno je bilo gledati njihov pomor a d aim ništa ne možeš pomoći”, prisjeća se naš sagovornik priče svoga đeda solunca.
BORBA S BUGARIMA
Naročito je zanimljiva njegova priča oko borbi sa Bugarima koje su vođene “prsa u prsa”. “ Gledo sam kad je moj drug iz sela Vukadin Janjić oborio šestoricu bajonetom. Nema kad ni pušku da napuni. A jedan(bugarin) ga pogodi u slepoočnicu I oba mu oka izbi. Preživlje on tu muku I dočeka duboku starost. Bilo je boraca koji nalete na neprijatelja I obojica budu probodena bajonetom. Rovovska je to borba bila, ali Bigari su napadali noću, nasumice”, svjedoči kazivanje srpskog ratnika njegov unuk.
ZAR ME MAJKO NE POZNAJEŠ?
Dirljiva je i priča o samom dolasku kući. Milija je pri odlasku u rat ostavio majku Obreniju, suprugu Mariju I nerođeno čedo,koje ga je dočekalo sa nepune četiri godine. Ćerka Mileva krila se iza majkine suknje kad se otac pojavio iz rata I želio je uzeti u naručje. Nije ga ga poznala ni rođena majka. Bio je živi kostur sa šajkačom na glavi I težio svega oko 35 kg. “Tek kad je progovorio I upitao, zar me majko ne poznaješ?, ona je pala u nesvijest od radosti I uzbuđenja”, priča Mile i nabraja imena preživjelih solunaca koji su se vratili u selo.
“Vukadin Janjić bio je ranjen u slepoočnicu i kući se vratio potpuno slijep. Od kralja Aleksandra , nagrađen je “dobrovoljačkom čašću”,Karađorđevom zvijezdom sa mačevima, zasluženom penzijom i zemljom u Banatu. I ostali dobrovoljci iz Bijelih Brda su nagrađeni ordenom za hrabrost I vrijednim dokumnetom –“Albanskom spomenicom” . Nuđena im je zemlja u srednjm Banatu I šuma u Bosni. U selu se pamti , da je Obrad Janjić, kada su mu zbog ranjavanja, ponudili za ratnu odštetu penziju, odlučno odbio rekavši: Nisam se ja borio za pare nego za Kralja I otadzbinu!
DOBROVOLJAČKA ČAST I ALBANSKA SPOMENICA
Svi preživjeli bjelobrdski dobrovoljci-solunci su preživjeli I Drugi svjetski rat, osim Vojina Arsića.
Milorad se sjeća da su svi solunci iz sela do kraja života živjeli kao braća, posjećivali se za krsnu slavu I o velikim praznicima. Zajednička priča im je uvijek počinjala o Albanskoj golgoti, rovovskim borbama I oporavku u Grčkoj. U tim razgovorima često su sa uzdahom ponavljali :” Niko ne zna šta su muke teške, dok ne pređe Albaniju pješka!” Pričali su i o svojim saborcima kada su udarli na švabe u proboju Solunskog fronta i klečeći ljubili zemlju kada su se domogli Srbije.
Bjelobrdski solunci su bili žive enciklopedije svojim potomcima, koji su često pričali doživljaje iz Velikog rata o svojim I sudbinama, svojih drugova I nadređenih. Osjećali su potrebu da njihovi unuci treba dobro da upiju svaku izgovorenu riječ, jer su po završetku Drugog svjetskog rata, osjetili da su sve ljudske muke srpskih vojnika koji su prešli albansku golgotu pale u zaborav. Istorijska čitanka ih je šturo spominjala.
Milorad danas ponosno pokazuje “Albansku spomenicu” , ovaj važan document o učešću svog đeda Milije u proboju solunskog fronta I oslobođenju Srbije, I ostavlja ga na čuvanje svojim potomcima.
Postoji inicijativa solunskih potomaka, da se na spomen obilježjima , pored imena , dodatno ukleše- srpski dobrovoljac- Solunac- kako se ne bi iz kolektivnog sjećanja izbrisala njihova uloga u pobjedi srpske vojske u Prvom svjetskom ratu, nad daleko nadmoćnijim neprijateljem.
RTRS:M.Andric
