11.11.2017.
Bračni par Katarina i Ruslan Rešetov iz Moskve kupili su prije pet godina plac i kuću u Mokroj Gori i odlučili da sa svojim sinovima Vladimirom, Vasilijem i Fjodorom privremeno, u toku ljeta, a od ove godine i stalno žive u ovom mjestu. Ovo dvoje fakultetski obrazovanih Rusa kažu da im je želja oduvijek bila da pobjegnu iz gradske vreve, iz višemilionskog grada i da se skrase negdje, kao ovdje, u dolini rijeke Rzava, u miru i tišini, da imaju svoju kuću, okućnicu svoje cvijeće i povrće i pitome životinje.
„Nas su nagovorili naši prijatelji , njih dvije, koji su dvije godine živjeli u Mokroj Gori i kazali nam da je Srbija divna država a da su ljudi još bolji“, počinje priču Katarina Rešetova dok sadi u voćnjaku irgas, jednu vrstu borovnice koja ima visok grm i porijeklom je iz njene zemlje.
Srednji sin Rešetovih Vasilije pohađa gimnaziju u Višegradu, gradu za koji je vezana ova porodica što se tiče kupovine hrane, odjeće ali i sadnica voćaka, svijeća, ruža i povrća.
„ Najstariji sin Vladimir kaže da će kad završi fakultet u Moskvi doći ovdje da živi. Ne znam baš zašto se djeci sviđa ovaj kraj i država ali vjerovatno su u pitanju geni jer sam i ja rođena na selu“, objašnjava Katarina pokazujući u bašti zasađene žute maline i jagode iste boje , ribizle, smokve, višnje, borovnice i drugo voće.
Oduševljena je što je u saksijama pod nastrešicom drvene kuće uspjela da odgaji crveni, crni i roze paradajz a sjeme su joj poklonili Mokrogorci.
Ona govori da se ovdje prelijepo osjeća jer se njena unutrašnja energija nije uklapala u ritam velikog grada.„ Grad je simbol brzine, trke za vremenom a ja hoću ovdje da slušam slavuje sa brda i sa stare kruške, šapat riječice, uživam u rastu mojih voćki i gledanju kako se djeca igraju u livadi a ovce pasu na pristranku“, dodaje Katarina.
Za komšije kažu da su dobri ljudi i pritiču im u pomoć kad god im treba.
„ Deduška Gajo ima stado ovaca i dva psa a kad mu Fjodor pođe u susret on mu daje mlijeko i neće da naplati – veli to je za dijete, „ s oduševljenjem priča Ruskinja.
Objašnjava da sa komšijama govori novim – srpsko-ruskim jezikom, jer se ovdje uči ruski u školama a i ona je nešto svještila srpski.
„ Fjodor stalno govori – Ja sam Srb, ja sam Srb“, smije se njegova majka.
Mališan milije žutu macu i tuguje sa psom koji se razbolio i umro.
„Ali mi kupim druguju sabaku“, kaže dječak dok mu suza klizi niz lice.
Ruslan radi u međunarodnom preduzeću za transpost i vlasnik je te firme.
„To što zaradim u Moskvi sasvim je dovoljno za život u Srbiji. Planirali smo ipak da se ovdje bavimo nekim poslom. Možda će to biti vezano za turizam ili poljoprivredu“, priča Ruslan Rešetov.
Gostoprimstvo ovih domaćina iskazano je prema nenadanim gostima posluženjem pravog ruskog čaja sa kolačima i medom mokrogorskog pčelara koji se obavezno šalje rodbini u Rusiju.
(BN televizije)
