Iako je dogurao do penzije i poznih godina, za Radovana Vulanovića iz Nikšića život je praktično tek počeo. U 61. godini u naručje je uzeo svoje prvo dijete. Nakon dugogodišnje bezuspješne borbe za potomstvo i dizanja ruku, 72- godišnji Nikšićanin sada uživa u velikoj porodici i djeci koju podiže sa tridesetak godina mlađom suprugom.
– Tatina. Dao sam joj to ime jer je ona meni dala ime tata. Tek sam osjetio dječiju radost kad je dijete počelo da me dodiruje rukama po licu – priča za TV Vijesti Radovan Vulanović.
Tatina ga je osokolila, pa je brzo dobila društvo – sestru Rosu i braću Bogdana i Vidoja. Radovan, ipak, kaže da ima petoro djece, jer se pastorka Bora ni po čemu ne odvaja i s ponosom kaže da je najstariji sin najbolji đak. Punu kuću potomaka nije mogao ni da sanja.
– Bio sam u braku 28 godina i nismo imali djece. Bez žene sam ostao kad je imala 46 godina i ja sam mislio da se neću ženiti više, ali sve je u božijim rukama. Za rednih pet slava 4 krštenja. Kolike su to emocije? Pa, to me vratilo – kaže ponosni otac.
I dalo novu snagu inače vrijednim rukama koje cijeli život nešto stvaraju. Braća Vulanović u Nikšiću i šire poznati su po svom umjetničkom daru, a Radovan koji pravi ikone i ukrase od drveta, na imanju u selu Laz bavi se poljoprivredom jer ne dozvoljava da djeca u bilo čemu oskudijevaju. Ostale obaveze prepušta tridesetak godina mlađoj supruzi.
– Što se tiče škole, to bolje može supruga. A meni lakše pada kad odem, pa nešto fizički radim i znam da to privređuje mojoj porodici. Vazda treba nešto raditi i ne gledati tuđa posla – kaže Radovan.
Tome uči i djecu, za koju kaže da su vrijedna i da su naslijedila njegov dar za crtanje. Pet puta godišnje raduju se posjeti manastirima.
– Sa djecom volim da idem u crkvu. Oni su tamo mirni, osjećaju da je to nešto fino – kaže Radovan.
Djeca su srećna što ih je puno i nisu ljubomorna, iako se zna ko ima najposebnije ime za koje pitaju svi drugari.
– Kad im se predstavim oni pitaju ko ti je dao to ime, zvuči kao da si tatina princeza – kaže Tatina.
A jesi li?
– Jesam – odgovara ona.
Sedamdesetdvogodišnjem Radovanu ne smeta što kada dođe po dijete u školu učiteljice pitaju da li im je djed. Naprotiv, kaže da živi bolje od svih svojih vršnjaka, pošto tek proživljava ono što su oni u mladosti.
– Dao bih savjet svima da ne čekaju moje godine, a ako su ih dočekali, da isto potraže nafaku (sudbinu) – zaključuje Radovan.
(TV Vijesti)