Zdravko Žuža , Rođen 24. 02. 1959. godine u zaseoku Osišće . u jedan sat iza pola noći, bez asistencije babica. Ha.. Ha..Ne sjeća se kada je kršten, kao i svako dijete u Hercegovini. Roditelji mu pričali da ga je krstio pokojni pop Neđo.ali pouzdano zna , iako ne pamti, da ga je na krštenju držao pokojni njegov kum Šćepo Žuža.Zaseok Osišće udaljen je dva kilometra od Ostrožca, mjesne zajednice kojoj smo pripadali , i glavnog magistralnog puta Sarajevo – Mostar. Rođen u staroj kući zidanoj od ljutog hercegovgačkog kamena, u kojoj je, u vrijeme mog rođenja, živjelo mnogo čeljadi iz moje bliske porodice. Nakon djelidbe porodice ta kuća je pripala mojim pokojnim stričevima Luki i Đorđi, a moj pokojni otac Todor morao je da pravi drugu, u kojoj smo, kada je završena , živjeli ja , pokojni otac Todor, pokojni brat Slavko, vrat Vukan, majka Marija i pokojna Malina Žuža „Živakuša“.

Djetinjstva se i sada sjećam kao najljepšeg dijela dosadašnjeg svog ovozemaljskog života. Sve moje komšije , i Žuže iz Osišća, i Žuže iz Jasika i Manigode sa Šabuše i komšije Bošnjaci iz Ostrožca, bili su seljaci težaci, a bar po jedan član porodice bio je zaposlen u državnom preduzeću. Čim sam porastao dali su mi torbu pletenu od vune sa uprtama, kako smo ih zvali u Herecgovini. U torbu ti majka stavi kiselo domaće mlijeko, domaći sir, ponekaad i malo pršute, i haj, polako u brdo za kravama. E, kamo puste sreće da ih i danas čuvam. Krenemo polako do Prisoja, pa za Badanj, pa za Nagoru , pa za Zabrđe , pa za Ćevanovića do, a onda se sa „praznom“ torbom vratimo u Hajnića Ibrišća. U Hajnića Ibrišćima šljive tek zarudile, nama ostalo domaćeg hljeba pa „udri“ sa šljivama,

A onda polazim i u Osnovnu školu „Suljo Čilić“ u Ostrožcu. Zajedno sa mojim rođakom Dragomirom Žužom , koji je moja generacija, svaki dan pješačim do škole dva kilomeztra u jednom i dva kilimetera u drugom pravcu. Iz Osišća u školu u Ostrožcu idu i moji rođaci Velimir Žuža i njegove sestre Nada i Vladimirka, , moj pokojni brat Slavko Žuža, moj brat Vukan Žuža, moj rođak Duško Žuža, njegova sestra Dušanka, Ranko Žuža „Tamindžija“… A u školi u Ostrožcu vri kao u košnici. Više od hiljadu učenika iz Ostrošca i okolnih sela. Ljepota jedna. A kada se vratimo našim kućama u Osišće odmah nas „zaposle“ , a naveče, na prelima i sijeliama, slušamo priče naših predaka: pokojnog Ljube, pokojnog Bože, pokojnog Maksima, pokojnog Čede, pokojnog Mirka, pokojnog Žarka … Ma, ljepota jedna. Nigdje ni fiksnog telefona, a komoli mobilnog ili interneta, a svi veseli i puni šozitivne energije i nakon napornog obrađivanja posne zemlje hercegovačke.

I u brdu se nedjeljom hori pjesma, Manigoduše pjevaju na Jasici,a kada pođu na Rečice, obavezno zapjevaju na Vranjoj stijeni, Prepuna brda mladosti iz Ostrožca, Dobrgošća, Ribića, Radešina, Javorika, Krstaca… I svi pjevaju. Svi jedu zdravu seosku hranu i niko i ne zna šta znači riječ karcinom, čak ni“dobroćudni“.

U osnovnoj školi sam bio odličan učenik. Svih osam razreda završio sam odličnim uspjehom. Čim sam se zapišmanio, već u sedmom razredu, počeo sam da tutnjam. U Pločama , na Jadranskom moru, stan je imao moj pokojni stric Luka. Sa njim su živjeli strina Ljubica , moj rođak Mladen , koji trenutno živi u Švajcarskoj i rođak Zoran , koji trenutno živi u Aranđelovcu. A moj pokojni otac Todor bio željeznčar. Svi u porodici imali režijske karte za , maltene, besplatno putovanje vozom. I ja ti , sa nepunih 13 godine, sjednem u voz u mom rodnom Ostrožcu i pravac za Ploče, kod strica Luke , strine Ljubice i njenih sinova. Ostanem po nekoliko dana i kupam se na novoj plaži kod Hotela „Ploče“ i na plaži u Baćini. I moja ppkojna baba Belja, Bog da joj dušu prosti, ide na more kod sina Luke. I baba se kupa, a ne zna da pliva. Jedne prilike pokojna moja baba Belja otišla malo „preduboko“ i počela da grca, A sa obale je doziva unuk Mladen i govori „Lupaj baba nogama, lupaj baba rukama“. I , Bogami, naša pokojna baba Belja posluša unuka Mladena i nekako se „isčuša“.

Uviejk sam bio nemirnog duha i uvijek sam volio da putujem. Nisam završio ni osmi razred, a kada odem u Ploče, „ pobjegnem“ malo do Gradca, Podaca i Zaostroga, da vidim je li i tamo more slano kao u Pločama.

A onda dođe red da upišem i srednju školu. Na znam zašto, ali sam se opredijelio za Mašinsku tehničku školu u Konjicu. Pune četiri godine pješačio iz Osišća do željezničke stanice u mom rodnom Ostrožcu, a zatim 13 kilometa vozario do Konjica, isto toliko kilometara nazad i ponovo pješke u Osišće. Ljepota jedna. Vozovi prepuni učenika vozara iz svih sela jablaničke i konjičke opštine. A kada se završi nastava morali smo dosta vremena da čekamo voz za povratak kući. Već sam rekao da mi je pokojni otac Todor bio željezničar. U to vrijeme svi željezničari su imali bonove za topli obrok i mogli su da jedu u svim restoranima na željezničkim stanicama. Meni pokojni otac, Bog da mu dušu prosti, pokloni svoj bon. A ja sa tim bonom odem u restoran na Željrzničkoj stanici u Konjicu, pa slatko pojedem gulaš , pasulj ili bilo koje drugo toplo jelo. Sjećam se da me je u restoranu na Željezničkoj stanici u Konjicu, koji je radio 24 sata, često služio konobar koji se zvao Himzo. I tada je imao lijepih godina. I vjerovatno više nije među živima. Ako nije, rahmet mu duši. Dosta me je puta nahranio.
Kada se „nabubam“ u restoranu na Željeznikoj stanici odem sa društvom na pivo kod pokojnog Igora, koji je bio moja generacija. Ponekad navratimo i u „Osmicu“, a obavezno u slastičarnu u centru Konjica. Tinejdžeri su uvijek bili isti. I tada i danas . Kolektivno izostajali sa časova, Nakon „napornog“ dana u školi dođemo kući, ručamo, malo odmorim, ako ima šta od seoskih poslova odradimo, a onda, pravac u kafanu „Kod Hašima“. Čim mi na vrata rahmetli Hašim pita „Šta ćeš ti popiti , međede“.“ A mi odgovaramo, pivo Hašime i ubacujemo novac u „džuboks“ sa gramofonskim pločama , a onda , kao veliki junaci, stajemo za fliper. Svi zajedno. I Srbi i Bošljaci, Niko nikoga ne pita šta je po nacionalnosti. Družimo se i zajedno tutnjamo , do „Bagrema“ na pečenje, jer nam je bio najbliži. Ili , malo dalje, do čuvenog restorana „Kod Gojka“ na izlazu iz Jablanivce, koji je u čitavoj bivšoj Jugoslavioji bio prepoznatljiv po jagnjećem pečenju. Ili, krenemo u suprornom pravcu, od Ostrošca perema Konjicu, pa prvo navratimo „Kod Rajkovića“ , a onda u Restoran u Orahovici, pa prođemo kroz Konjic i navratimo u „Kanjinu“ , pa stignemo čak i do „Želje“ i „Tuzlaka“ u Bradini. Svi ovi restorani su radili cijelu noć- Stignemo ujutro u sitne sate, ali nema spavanja do 12 sati kao danas, pogotovo ako smo tutljali u ljetnom periodu, To dbro zna moj rođak Dragomir Žuža. Kada u sitne sate stigne kući dočeka ga pokojni otac Mirko i kaže mu „Gdje si do sada bio Noćo. Nema spavanja, Noćo, već kosu u ruke pa u Gornju Nagoru“.
A onda dođe vrijeme da ušišem i fakuktet. Sa završenom Mašinskom tehničkom školom upisujem žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka „Veljko Vlahović „ u Sarajevu. Matematika mi uvijek bikla „lošija strana „ , a društvene nauke , „bolja!. Valjda naslijedio gene od svojih predaka Crnogoraca , pa navikao ležeći da učim. Na prvu godinu studija žurnnalistike primaju 60 studenata, a prijavljuje se 180. Iako sam završio mašinsku tehničku školu, i potičem iz radničke porodice, bez ikakvih štela uspješno prolazim eliminacione testove pred tadanjim poznatim novinarima , spikerima i lektorima i redovno upisujem žuranalistiku. Od samog početka se družim sa ljudima iz svih krajeva bivše Jugoslavije, Predaju nam poznati profesori: doktor Emil Vlajki, aktuelni potpredsjednik Republiek Srske, Besim Spahić , Nenad Kecmanović , Mate Oreč, Jelenkla Voćkić , haški sužanj Vojislav Šešelj itd…itd… Čim sam navršio 18 godina izvadio sam crveni jugoslovenski pasoš, sa kojim se moglo putovati po cijeloj Evropi, bez vize. Ovu priveliegiju sam obilatoi koristio. Dok sam studirao stanovao sam kao „ilegalac“ u Studentskom domu i Nedžarićima. Trokrevetna soba , a nas osam, ja, Fuad Bećirović iz Priboja, Dragoljub Pavićević „Frenki „ iz Nikšića , Duško Đerić iz Kožuha kod Doboja, Risto Zarić iz Neula kod Zvornika , Džemal Džakmić iz Milankovića kod Olova , Vinko Todorović iz Crkvenog kod Ključa i pokojni Milenko Stakić iz Vozuće , odnosno Zavidovića.
O studentskom životu u Sarajevu mogao bi napisati čitav roman , a kamoli priču.Malo na perdavanje , a više na fešte. Svaku noć. Uvijek se nđe neiki, pa makar i jabanalniji povod za fesštu, Primjera radi, veko kupio novu graderobu. Kažem fešte, svako veče. Ili u studenjaku, ili „Kod Softe, ili „Kod Davida“, ili u „Borsalinu“ ili „Kod Zize“. Ova posljednja kafana bila je posbno interesantna. Dođemo „Kod Zize“ oko pola tri ujutro na speciajlitet kuće , „uštipke sa kajmakom“ , i tamo zateknemo svu sarajavsku ondašnju elitu. Sa nama iz sobe redovno feštaju i naši prijatelji: Miro Pejić „Kudrava glava „ iz Sabanaka sa Nišićke Visoravni, Milivoje Beštić iz zaseoka Knežak kod Kifinog Sela , Dragica Popovoć „Pana“ iz Konjica, njen sadašnji muž a moj dobar komšija i prijatelj Boro Žuža „Gale“, Ahmet Kalajdžić iz Čapljine, Alma Pirkić iz Konjica , koja je prekinula fakulet i udala se za Dragičinog brata Dragana…. Vikende provodimo na izvoru Bosne ili na Trebeviću. Malo zakasnimo na predavanje, pa navrazimo u „Pozorišnu „ i “Dva Ribra“. Pa malo kod „Brke „ Nijazida Ahmića u kafić „Mod“. A tamo stihive recituje pokojni Dubrako Brigić i Gordan Gujuć Guja, Izvinjavam se svom drugaru Slobodanu Markoviću „Teki“ iz Bijeljine što ga do sada nisam pomenuo, a kolektivno smo išli u Bijeljinu, kada smo Teku ispraćali u JNA. E, sada ne mogu da se sjetim koga smo kolektivno pratili čak do Pule, da bi ga „predali“ na prijemnicu kasarne.. čini mi se da je u pitanju bio Cemal Džakmić, „Džemo Rođak“. A evo po čemu se sjećam . Kada smo stigli u Pulu ,moj cimer Džemo hoće isključivo da jede ribu. I idemo u ribnji restoran. Džemo malo „zafitiljio“, a i mi nismo ništa bolji, iako smo malo „odspavali“ u kinu u Ljubljani. Donosi konobar meni sa najmanje 50 vrsta ribe. A roćko Džemo, kako sam ga zvao „blijedo“ gleda u meni, kao fol čita i kaže „Ja ću oslić. Za svo vrijeme studija ja odlazim u Italiju i donosim farmerke iz Trsta za svoju raju. Malo zaradim, nisam puno, svega mi. Jedne prilike svom prijatelju Miri Pejiću, umjesto „Rifli“ , ja donio nakve plave pantalone marke „Džo“. Neće „Kudrava glava“ da ih uzme. I sada se smijem dok ovo pišem.
I još malo o studentskom životu u Sarajevu. Odlazimo na koncerte „Bijelog dugmeta „ u Skenderiju, na koncerte Čole, na koncertte Lepe Brene… Skenderija puna ko šipak. Stojimo i umjesto upaljenih mobilnh telefona u rukama držimo upaljene svijeće. Hranimo se „Kod Mrkve“ , „Kod Ferhatovoća“. Odlazimo na Grbavicu i Koševo i pratimo utakmice Željezničara i Sarajeva. Na kraju odlazimo na apsolventsku eksurziju u Rusiju. Sa nama idu prof dr Joco Marjanović i profesor doktor Vojislav Šešelj. I pravca Sarajeva prvo idemo vozom do Begrada, a onda autobusom do Debrecina u Mađarskoj. Iz Lavova u Ukrajini avionom letimo za Lenjingrad. Obilazimo Lenjingrad i Mosvu, Puni ko brodovi. Zezamo se do iznemoglosti. Ja iz zezancije, kupim violinu i , kao fol, sviram na uvce „Rođaku Džemi „, a pojma nemam. A onda, kud koji mili moji. Djeco moja draga. Pokušajte da saznate ko su ljudi sa kojima sam se družio u Sarajevu, a posebno ljudi koji su mi bili cimeri. Sce su to poznati i ugeldni novinari. Od svih njih ja sam imao nalošiju novinarsku karijeru. Jedino se moj cimer Risto Zarić nije se bavio novinarstvom, iako je završio žurnalistiku.. Postao je obavještajac, Dugo godina je obaljao funciju direktora Obavještajne službe Republike Srpske, a sada je zamjenik direkotora Obavejštajne službe Bosne i Hercegovine.

Nakon završenog fakulteta ja odoh u Zenicu, jer sam, sasvim slučajno , bio stipendista Željezare u Zenici. Radio sam kao novinar urednik u Službi informisanja. Pratio sva događanja u Zenici, a uža specijalnost mi je bila praćenje rada Saveza komunista, SSRN, omladime i sindikata. A u Željzari zaposleno više pd 20.000 radnika. 21 OOUR i 3 radne zajedniece . A kada pratite sindikat, obavezno Vas svaki vikend pozovu na izlet loji se zvao „Titovim stazama revolucije“ . A to podsrazumijeva obilazak Kozare, Srtjeske, Kadinjače, Kragujevca, Beogarada … Pa mi sve to dosadi , pa onda vikend provedem i radničkom odmaralištu „Bistričak“ kod Zenice. Dva puna pansiona sadašnjih 8 maraka. Pa mi i to dosadi pa odem. I službeno i privatno, do Beograda , do Hotela „Moskva,“u kome noćim . Prethodno više časova provedem u beogradskoj Skadarliji, uživajuću u muzici tamburaša. Pa se onda kupam na svim plažama na Jadranu, počev od Rijeke, pa do Kotora. U pauzama obilazim niz evropskih zemalja. Jedno vrijeme, i dan i noć , visim u Dubrovniku. Spavam u Hotelu Petka u Gružu, u kome je spavao i moj rođak Zoran Žuža, dok je bio policajac u tp, gradu.
A onda se počeše kafane dijeliti na „naše“ i „njihove“.
Ovo poglavlje u svom životopisu preskačem. Da ne bi pokvario lijepe utiske prisjećajući se svega ovoga o čemu sam pisao. Jedino ću reći da sam, nakon potpisivanja Dejtonskog
Sporazuma u Višgerad došao u vojničkoj unformi, vojničkim čizmama , bez ijedne civilne krpice i bez ijednog dinara u džepu. Trenut5no živim u stanu na Bikavcu koji koristiom kao alternativni smješatj. Sam kraj priče o mom životopisu ostaviću za neku drugu priliku.

Novinar Zdravko Žuža preminuo je 26.03.2014 u 55. godini u fočanskoj bolnici, nakon kraće i teške bolesti. Žuža je rođen 24. februara 1959. godine u Ostrošcu, u opštini Konjic.
Završio je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, a novinarski posao je započeo u informativnoj službi Željezare u Zenici.
Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma doselio se u Višegrad gdje je kao novinar radio u Radio-televiziji Višegrad.
Kratko vrijeme je radio u OEBS-u u Višegradu, a smrt ga je zatekla kao portparola opštine Višegrad.Autor je na stotine reportaža, tekstova i fotografija o rodnom kraju i novom mjestu prebivališta Višegradu.

Share on Facebook

Post on X