10.02.2024.
U potrazi za novim domom u Begeču, ova žena za samo nekoliko dana pozvala je više od 50 brojeva telefona, a od svakog je dobila isti odgovor ne primamo majku sa toliko djece u kuću. Za sada, samo jedan čovjek prihvatio je njenu porodicu. Ipak, kuća koju izdaje je u Čortanovcima što znači da djeca moraju da menjaju školu i cijelu sredinu na koju su navikli.
Maja Kolarski objašnjava da je u potragu za kućom krenula kada se razvela od supruga s kojim je živjela pune 24 godine. Tada, prema njenim riječima, kreće pravi pakao. Nigdje se nisu zadržali previše dugo, a kuća u kojoj su trenutno djelovala je kao potencijalni topli dom u kom će graditi uspomene. Ipak, nepunih mjesec dana nakon useljenja Maja dobija poziv od gazdarice koja joj objašnjava da je kuća prodata i da moraju da je napuste.– Mi sada moramo da napustimo ovu kuću jer su je vlasnici prodali i moramo da se iselimo do 1. marta. Nisu nam rekli da je kuća na prodaju, iako smo u nju ušli prije samo 3 mjeseca. Samo su nam rekli da ovde živimo do daljeg. Krajem novembra smo se uselili, početkom decembra su nas zvali da nam kažu da je kuća prodata i da moramo napolje do kraja decembra. Ja sam rekla da po zakonu ne može da nas izbaci napolje, jer ko će da nas primi usred zime. Onda su popustili i pustili nas do 1. marta – počinje samohrana majka svoju priču.Potom, počinje suočavanje sa riječima za koje se nije ni nadala da će čuti od nepoznatih osoba. Jedan poziv joj se posebno urezao u sjećanje, a pogotovo jer dolazi od strane jedne žene, koja bi barem donekle trebalo da razumije Majinu poziciju.
“Posljednja žena me je toliko povrijedila, da to ne mogu da opišem”
– Posljednja žena me je toliko povrijedila, da to ne mogu da opišem. Njena reakcija je bila užasno bolna da sam reagovala na društvenim mrežama u nadi da će se javiti neko ko želi da nas primi kao podstanare. Da li je moguće da samohrana majka sa više djece ne zaslužuje da živi kao svi ostali podstanari? Pitala me je kada sam “izređala toliko djece” kako nisam razmišljala da će mi trebati dom. Pa nisam ja željela da se razvedem, ja sam svog supruga voljela najviše na svijetu, a on je našao drugu ženu i otišao. Ja sam bila bolesna, imala karcinom na dojci i liječila se i dalje se liječim. Nisam ja to željela, u životu se odjednom sve preokrene, nažalost. I onda ona mene pita što sam pravila toliku djecu, sa koliko očeva toliko djece, jesam li u sekti… Jako ružni komentari – priča ova žena na ivici suza.
Jedini oglašivač koji je pristao da izda kuću sedmočlanoj porodici jeste jedan čovjek iz Čortanovaca. Majka kaže da je kuća divna, kao i vlasnik i cijela njegova porodica. Ipak, u slučaju preseljenja u Čortanovce, mlađa djeca morala bi da promene školu, dok bi stariji do nje putovali čak sat i po vremena, samo u jednom smjeru, piše Kurir.
– Pronašla sam jednog stanodavca koji je jedini voljan da nas primi kao podstanare. Kuća je predivna i čovjek i njegova porodica su divni, ali nam je to veoma daleko. On izdaje kuću za određenu sumu novca koju nam je teško da skupimo, ali ako moramo uspjećemo i moraćemo tamo da odemo. Čak nisam sigurna da u Čortanovcima postoji osnovna škola, čini mi se da ima samo u Beočinu. Biće veliki problem jer djeca moraju da mijenjaju školu, a stariji će putovati oko sat i po do škole – pojašnjava samohrana majka.Maja pojašnjava da su je reči nepoznate žene slomile. Iako, kako i sama priznaje, spolja izgleda kao da je vrlo stamena i jaka, Begečanka u sebi vodi bitku sa svojim najvećim demonima. Ipak, snagu joj uvijek daju njena djeca. Svjesni su da će prilagođavanje novoj sredini biti teško, ali uvijek su uz majku, te su joj rekli da se ne brine i da će prihvatiti svaku njenu odluku, pa čak i preseljenje u drugo mjesto.“Jedan nam napravio račun za struju od 50.000, drugi dolazio nenajavljen kada je kćerka sama kod kuće”
Iako djeluje kao da joj je trenutna potraga za domom najteže pala, Maja kaže da ovo nije prvi put da u kratkom vremenskom periodu moraju da se sele. Loših iskustsva bilo je mnoštvo, a naša sagovornica prisjeća se kako joj je jedan od stanodavaca napravio račun za struju od čak 50.000 dinara, dok je drugi dolazio nenajavljen, kada je njena kćerka sama u kući i štipkao je za obraze.
– Svaki put kad sam tražila kuću je bilo ovako. Onda moram da prihvatim kuću koja nam je jedini izbor. Poslkednji put smo isto našli kuću u Begeču, tu nam je kirija bila 50 evra, ali je vlasnik tražio da izmirimo sve dugove za račune koji su bili ogromni. Onda je moj prijatelj, novinar, napravio reportažu i dobri ljudi su uplaćivali novac, ali smo napravili grešku jer je sva svota odmah išla na EPS. Taj čovkek je počeo da koristi našu situaciju. Dolke je imao auto radionicu gdke se grijao i hladio na ventilatore i grijalice i iznos je bio preko 300.000 dinara. Onda je pravio nove dugove preko 50.000 samo za struju mjesečno. Onda smo se preselili u Futog. Tu nam je na početku bilo okej, ali je gazda sam sebi davao za pravo da dolazi kada je htio i kako je htio. Upadao je sam u kuću kad mi nismo tu i štipkao kćerku za obraz. Ja sam imala strah i pokupili smo se i došli u ovu kuću – prisjeća se majka.
Iako su djeca jaka pred svojom majkom, ni oni se ne nalaze u zavidnoj situaciji. Pred naše kamere nisu smeli, jer se plaše osuda školskih drugara. Ipak, Maja priča da je i njima dosta selidbi, prenošenja stvari i mijenjanja sredine. Nerijetko ih zatekne uplakane, a ova situacija najviše je pogodila sina (16) koji je zbog depresije čak prestao da ide u školu.– Djeci jako teško pada što moraju da se sele. Najteže pada sinu koji je u pubertetu, on je plakao kada je saznao da ponovo moramo da idemo. Napustio je školu jer nije u stanju da uči zbog svih problema sa strane, veoma ga je to psihički povrijedilo. On je ovdje odrastao, tu mu je društvo, najljepše godine proveo ovdje – priča Maja sa teskobom.
“Djeci sam pisala oproštajna pisma”
Problem sa selidbama nije jedina muka koja je zadesila ovu samohranu majku. Maja je prije 8 godina vodila rat i protiv karcinoma dojke. Iako je iz njega izašla kao pravi heroj i pobjednik, i dalje mora da se čuva, a svaki odlazak kod doktora nosi rizik da će se ponovo pojaviti promijene na ultrazvuku. Priča kako su njeni mališani svakodnevno bili uz nju u najtežim momentima, ipak, ona nije mogla da se pomiri sa mogućnošću da će djeca ostati bez majke. Zato, počela je da im piše čak i oproštajna pisma – kako bi je se sjećali kada odrastu.
– Sasvim slučajno sam saznala za karcinom. Sama sam napipala i otišla kod doktorke koja je rekla da je to upala dojke od dojenja. Liječila sam se antibioticima, ali sam primijetila da to raste. Otišla sam na ultrazvuk gdje je doktor utvrdio da je karcinom. Kada sam otišla u bolnicu rekli su da moraju da sijeku dojku. Međutim, ja sam otišla u azil u Njemačkoj sa djecom. Tamo sam prihvaćena kao da me znaju cijeli život i započela sam liječenje. Provela sam tamo 4 godine. Poslije smo deportovani jer nemamo papire, a liječenje se privelo kraju. Dobila sam vještačku dojku jer je morala da se odstrani. Hemoterapije sam jako teško podnijela, a djeca su mi bila jedina svijetla tačka. Da nije bilo njih vjerovatno ne bih preživjela. Znala sam da nema ko da brine o njima, Laza je tada imao samo 3 godine. Kada smo se vratili, suprug je rasprodao sve zajedničko što smo imali, uradio je to bez moje dozvole. Onda je počela i agonija sa selidbama – prisjeća se Maja, dok joj se u očima skupljaju suze.
U trenutku kada je mislila da je gotovo i da je djeca uskoro više nikada neće vidjeti ponovo, Maja je sebi rekla jednu rečenicu koja ju je spasila.
– Jako je bio strašan osjećaj kada sam pomislila da postoji mogućnost da ostanu bez mene, potpuno sami. Mislila sam da je gotovo. Mnogo mladih umre od karcinoma i nema spasa. Čak sam pisala djeci oproštajna pisma, kako sam ih dočekivala u trudnoći, kako sam im se nadala. Sva moja djeca bila su željena i sa moje i sa suprugove strane. Mi nismo imali ozbiljnih problema u braku, ali eto. Pisala sam im kao uspomenu, ako mi se nešto desi da me se sjećaju, oni su tada bili mali. Jedno jutro sam samo ustala i pocijepala pisma i rekla sebi “nećeš, nije ti vrijeme”. Čovjek mora da bude jak u glavi, nema druge – kaže ova majka i dodaje da je i kod djece osjetila ogroman strah. Stariji su bili svjesni svega, te su bili prestravljeni da će ostati bez nje.
U vrtlogu problema koji je trenutno okružuju, Maja nažalost nema više vremena da se bavi svojim zdravljem. Kaže da ljekare posjećuje, ali njihove savjete ne može da posluša, jer drugog izbora nema.
– Sada sam svoje zdravlje stavila na posljednje mjesto jer moram da radim i da izvedem djecu na put. Obiđem ljekara i to je to. Postoji šansa da se vrati, tu se nikad ne zna. Meni su dva ujaka, tetka i otac umrli od karcinoma. Ja ne smijem da dižem teško, ne smem da se nerviram, ali sve što ne smijem ja moram da radim. Nemam izbora – kaže naša sagovornica.
“Jedina moja želja je da im olakšam djetinjstvo”
Iako je težak život Majinoj djeci donio prevremeno sazrevanje i odrastanje, ona je sigurna da će dijelom i zbog toga izrasti u dobre i poštene ljude. Ponosna je na svojih šest vojnika i kaže da joj je jedina želja da njima olakša život. Upravo zato, voljela bi da pronađe kuću u kojoj bi konačno našli mir, po mogućstvu u Begeču, iako smatra da je to sada nemoguće.
– Ja samo želim da ispunim djeci želje. Najviše bih voljela da nađemo kuću u Begeču, da se oni ne maltretiraju, ne putuju predugo i da ostanu tu gdje su navikli, gdje je njihovo društvo. Ali, nema šanse. Niko nam neće izdati. Treba nam samo nešto normalno gdje imamo mir, a granica je do 300 evra, to bismo mogli da priuštimo – zaključuje samohrana majka šestoro djece.
O Maji je svojevremeno pisala i humanitarna organizacija Srbi za Srbe.
