Zlatan Ibrahimović je u razgovoru za “Athletics” ponovo otvorio teme koje su ga godinama pratile izvan terena: vjeru, porodično porijeklo, teški odgoj i smrt brata Sapka, događaj koji, kako je rekao, nikada nije prebolio.
Nakon završetka igračke karijere i oproštajne utakmice u Švedskoj protiv reprezentacije Srbije, legendarni napadač se sve više vraća pričama koje su oblikovale njegov karakter, a u ovoj ispovijesti posebno su došli do izražaja lični stavovi o religiji i bolni porodični gubici.
Ibrahimović je i ranije izazivao reakcije svojim izjavama, naročito kada je riječ o vjerskim blagdanima i javnom odnosu prema religiji. Ovoga puta, međutim, nije govorio u tonu polemike, nego je pokušao objasniti kako gleda na vlastiti identitet i na ideju da čovjek sam sebi postavlja granice i mjerila. U središtu razgovora našla se i porodica, posebno brat Sapko, čija smrt je za njega ostala jedna od najdubljih rana.
Zlatan je, prema tekstu, tokom karijere sakupio više od 500 golova i ostavio iza sebe niz mečeva koji su ga pretvorili u jednu od najupečatljivijih figura modernog sporta. Ipak, u ovoj priči nema ni traga fudbalskoj statistici kao glavnoj temi; u prvom planu su njegova razmišljanja o smislu, vjeri i gubitku, kao i podsjećanje na porodičnu pozadinu koja je, prema njegovim riječima, snažno utjecala na to ko je danas.
Vjera, identitet i odgovor koji je odjeknuo
U razgovoru je postavljeno direktno pitanje: kao dijete oca muslimana i majke katolkinje, smatra li se religioznim čovjekom? Ibrahimović je odgovorio kratko i bez uvijanja: “Ne. Moje uvjerenje leži isključivo u poštovanju.
Kada kažem ‘samo mi Bog može suditi’, kome se zapravo obraćam tom izjavom?” Time je, prema vlastitom objašnjenju, želio pokazati da njegov odnos prema duhovnosti nije zasnovan na formalnom pripadanju, nego na ličnom doživljaju odgovornosti i stava prema životu.
Posebno je naglasio da tetovažu s porukom “samo mi Bog može suditi” nije uradio kao reakciju na kritike drugih, nego zbog sebe. U istom razgovoru dao je i primjer koji otkriva koliko duboko doživljava vlastita uvjerenja. Spomenuo je smrt brata od leukemije i postavio pitanje koje u tekstu zvuči kao njegova lična pobuna protiv ideje da se sve u životu može jednostavno objasniti vjerom: “Moj brat je preminuo od leukemije.
Gdje je bio Bog da mu pomogne? Ljudi izražavaju zahvalnost Bogu i svakodnevno se mole. Gdje je bio Bog u to vrijeme? Iz moje perspektive, ja sam svoj Bog.”
U nastavku je objasnio da na leđima ima i budističke tetovaže, koje je, kako kaže, namjerno postavio na mjesto koje ne gleda svakodnevno. Na taj način, prema njegovom objašnjenju, ne želi da ga podsjećaju iz dana u dan, jer bi ga to iscrpljivalo. U toj slici vlastitog tijela kao svojevrsne lične arhive vidi se koliko su njegove javne geste često povezane s unutrašnjim razmišljanjem, a ne samo s provokacijom.
Njegov odgovor nije došao iz praznog prostora. Rođen je u Malmöu, u porodici jugoslavenskih imigranata, od majke Jurke, Hrvatice, i oca Šefika, Bosanca, koji su u Švedsku došli u potrazi za boljim životom. Ta mješavina porijekla, kultura i iskustava pratila ga je od djetinjstva i, kako se vidi iz njegovih riječi, nikada nije bila samo biografska činjenica nego i temelj njegovog karaktera.
Disciplina je u toj kući, prema njegovim sjećanjima, bila veoma stroga. Ibrahimović je ispričao da mu je otac naređivao da se vrati kući do 20 sati navečer i da bi i minut kašnjenja bio kažnjen. U izvoru se navodi da je kazna uključivala agresiju, što dodatno oslikava koliko je odrastanje u tom okruženju bilo napeto i zahtjevno.
Sam Zlatan je rekao da je okruženje bilo “vrlo, vrlo teško”, a porodica je, kako je opisao, živjela pod pritiskom koji je s vremenom samo rastao.
Bratova bolest i rana koja nije zarasla
Najpotresniji dio priče odnosi se na smrt brata Sapka, koji je preminuo od leukemije u 42. godini. Ibrahimović je o tom periodu pisao i u knjizi “Adrenalin: Moja neispričana priča”, gdje se vraća jednom od najtežih iskustava u svom životu. Gubitak brata, kako je opisao, nije samo porodična tragedija nego događaj koji je trajno promijenio njegov odnos prema vremenu, zdravlju i svakodnevici.
Prema njegovom sjećanju, Sapko je bolest prvo osjetio na ulici, kada je doživio neobičan osjećaj kao da tone u pločnik, a zatim i kao da je pod vodom i ne može disati. Otišao je u bolnicu, gdje je primljen na noć radi pretraga, ali mu odmah nisu saopštene sve informacije.
Tek sutradan je, prema onome što Zlatan prenosi, doktor obavijestio njegovog oca o stanju, a riječ “agresivna” za vrstu leukemije dodatno je objasnila koliko je bolest bila ozbiljna.
Liječenje je počelo, ali se Sapkovo stanje, kako je Ibrahimović opisao, tokom narednih mjeseci pogoršavalo. Kada se vratio iz Pariza, vidio ga je otečenog, bez kose i nepokretnog, što je za njega bio prizor koji je teško podnio. U knjizi piše da je tada osjetio snažan fizički i emocionalni lom, do te mjere da mu je bilo teško disati i gutati.
Iako je sam prolazio kroz taj trenutak kao neko ko je fizički snažan i naviknut na napor, osjećao se potpuno nemoćno pred bratovom bolešću.
Posebno ga je pogodio trenutak kada je, kako navodi, shvatio da je Sapko čekao njegov dolazak. U priči koju je podijelio opisuje kako je tog dana zaspao, kasnio s doručkom i nastavio sa svojim planovima, a njegov brat je, prema njegovom uvjerenju, čekao da ga vidi. Tek deset minuta nakon njegovog ulaska u kuću, Sapko je izdahnuo posljednji put.
Taj detalj, bez obzira na sve godine koje su prošle, ostao je središnja tačka njegove lične boli.
Ni posljednji oproštaj nije bio lak. Zlatan je opisao scenu u kojoj otac ustaje da pokrije tijelo plahtom, a on ga zaustavlja riječima: “Ne, ne diraj ga. Neka to netko drugi riješi.” U tekstu se navodi da je sahrana bila obavljena po muslimanskim običajima i da je otac odabrao šest osoba koje su mu bile najbliže da spuste tijelo u lijes.
Za Zlatana je i taj trenutak bio dio borbe s prihvatanjem smrti, zbog čega je, kako je rekao, plakao posljednji put, a onda sebi obećao da više neće plakati do zore.
Zato i ovaj intervju djeluje kao više od običnog podsjećanja na njegovu karijeru. U njemu su spojeni porodična historija, vjerska pitanja, strogi odgoj i rana koja ne prestaje da boli. Zlatan Ibrahimović i dalje ostaje figura koja izaziva reakcije, ali ovdje dominira drugačiji ton: čovjek koji je kroz uspjeh i gubitak naučio da javno govori o onome što je dugo nosio u sebi.
U njegovoj priči nema olakšanja, ali ima upornog vraćanja uspomenama koje su ga oblikovale. I dok danas govori mirnije nego ranije, u svakoj rečenici ostaje prisutna težina prošlosti, odrastanja i bratskog gubitka koji se, očito, ne može izbrisati ni nakon svih pobjeda na terenu.
