Bogati poslovni čovjek Aleksandar odlučio je da suprugu izabere bez gledanja u lice kandidatkinja: pred njim je stajalo dvadeset žena, a jedini trag koji je smio koristiti bile su njihove ruke. Ono što je uslijedilo nakon što je odabrao jednu od njih pretvorilo je neobičan pokušaj pronalaska životne partnerice u prizor koji je šokirao sve prisutne.
Priča o Aleksandru nije samo neobična epizoda o imućnom čovjeku i njegovoj odluci da ljubav traži na nekonvencionalan način. Ona otkriva i koliko duboko mogu ostati tragovi razočaranja, naročito kada se godinama stiče osjećaj da ljudi oko vas ne vide osobu, nego položaj, novac i životni stil koji dolazi uz njih. Upravo zbog toga je njegov izbor izgledao kao pokušaj da se iz procesa izbriše sve ono što je, po njegovom mišljenju, moglo zamagliti istinu o nečijim namjerama.
Aleksandar je imao 38 godina i pripadao je krugu ljudi kojima materijalno gotovo nikada nije bilo prepreka. Bio je vlasnik nekoliko uspješnih kompanija, živio u raskošnoj vili i raspolagao bogatstvom koje mu je omogućavalo da ispuni većinu želja. Izvana je djelovao kao čovjek kojem je sve posloženo: luksuzni automobili, ugled u poslovnim krugovima, brojni saradnici i ulaz u društvo najutjecajnijih ljudi. Ipak, iza takve slike krilo se nezadovoljstvo o kojem nije volio govoriti.
Njegov život bio je pun kontakata, susreta i pažnje, ali ne i osjećaja sigurnosti koji je potajno tražio. Žene su se često pojavljivale u njegovoj blizini, no nijedna veza nije mu dala ono što je želio: povjerenje, stabilnost i uvjerenje da je uz njega osoba koja ostaje i kada okolnosti postanu drugačije. Taj jaz između vanjskog sjaja i unutrašnje praznine sve više je oblikovao način na koji je posmatrao odnose.
Zašto je povjerenje postalo važnije od svega
Tokom prethodnih godina Aleksandar je upoznao veliki broj žena, među kojima su bile manekenke, glumice i kćerke imućnih poslovnih ljudi. Mnoge su otvoreno pokazivale interesovanje za njega, obasipale ga komplimentima i uvjeravale da ih njegovo bogatstvo ne zanima. Govorile su da cijene njegov karakter, način razmišljanja i pažnju koju im posvećuje. Ali čim bi se okolnosti promijenile, slika koju je imao o tim odnosima često bi se urušila.
Kada bi namjerno prešutio koliko novca ima ili spomenuo moguće poslovne poteškoće, ponašanje nekih žena naglo bi se mijenjalo. Nekada bi ranije oduševljenje jednostavno nestalo, razgovori bi postajali hladniji, a obećanja o iskrenim osjećanjima brzo bi blijedjela. Takva iskustva ostavila su snažan trag i dovela ga do toga da u gotovo svakom novom poznanstvu traži skriveni motiv. Nije više znao razlikovati iskreno zanimanje od želje za udobnim životom.
Zbog toga je i odluka da pronađe suprugu djelovala kao pokušaj da se iz cijele priče izbaci sve što bi moglo utjecati na procjenu. Nije želio brak zasnovan na novcu, prezimenu ili društvenom položaju. Želio je ženu koja će u njemu prepoznati čovjeka, a ne vlasnika kompanija i luksuzne kuće. Ali način da to provjeri nije nalazio, pa je sve češće razmišljao o tome kako uopće prepoznati nečiju iskrenost.
Jedne večeri, poslije još jedne večere koja ga nije ispunila, vratio se u vilu zamišljen. Njegov dugogodišnji pomoćnik Michael odmah je primijetio da nešto nije u redu. Navikao je na neobične poslovne poteze svog šefa, ali ga je ono što je te noći čuo ipak zateklo. Aleksandar mu je mirno rekao da želi stupiti u brak.
Michael je, prema tonu opisa, bio iznenađen i pitao ga ima li već određenu ženu na umu. Odgovor je bio jednako neobičan kao i sama najava. Aleksandar nije imao izabranicu, niti je namjeravao tragati za njom na uobičajen način. Umjesto toga, odlučio je da izbor prepusti nečemu što je nazivao sudbinom, iako je zapravo sam postavio vrlo precizna pravila tog neobičnog procesa.
Dvadeset žena, bijeli čaršafi i samo jedan trag
Narednog jutra okupio je najbliže saradnike i detaljno iznio plan. Zatražio je da pronađu dvadeset neudatih žena koje će pristati učestvovati u neobičnom izboru buduće supruge. Naglasio je da kandidatkinje moraju biti različite i da njihov izgled, bogatstvo ili porodično porijeklo ne smiju biti kriteriji. Nije želio žene iz istog kruga, niti one koje bi se uklapale u unaprijed očekivane standarde ljepote.
Još važnije, zabranio je da mu iko otkriva njihova imena, zanimanja, društveni položaj ili bilo kakve druge privatne pojedinosti. Na taj način pokušao je ukloniti sve što bi moglo utjecati na mišljenje prije nego što uopće vidi žene. Odluku je podigao na još neobičniji nivo kada je tražio da sve kandidatkinje budu prekrivene jednakim bijelim platnima, tako da ne može vidjeti njihova lica, odjeću ni građu tijela.
Jedini dio koji je ostao otkriven bile su njihove šake. Aleksandar je objasnio da će pažljivo posmatrati ruke svake kandidatkinje i upravo na osnovu toga izabrati ženu koju želi oženiti. Smatrao je da ruke mogu otkriti ponešto o životu, radu i iskustvu. Ipak, nije mogao biti siguran da se tako malo informacija može pretvoriti u odluku o braku. Michael je bio toliko iznenađen da je u početku mislio kako se šef šali, a zatim ga je pokušao odgovoriti od ideje.
Upozorio ga je da se ozbiljna životna odluka ne može donositi bez razgovora i međusobnog upoznavanja. Međutim, Aleksandar nije odstupio. Strah od novog razočaranja, čini se, gurnuo ga je prema postupku koji je više podsjećao na eksperiment nego na potragu za partnericom. Upravo u toj napetosti između opreza i želje za bliskošću ležala je jezgra cijele priče.
Nekoliko dana kasnije pripreme su završene. Velika svečana sala u Aleksandrovoj vili uređena je za susret koji niko od prisutnih nije mogao nazvati običnim. U njenom središtu nalazio se dugačak sto, a uz njega je sjedilo dvadeset žena, sve prekrivene jednakim bijelim platnima. U prostoriji su bili pomoćnici i nekoliko pripadnika osiguranja, a napetost se osjećala u svakom pokretu.
Kada je Aleksandar ušao, svi su utihnuli. Pogledom je prešao preko reda bijelih prekrivača i prišao prvoj kandidatkinji. Njene ruke bile su njegovane, s vitkim prstima, urednim noktima i skupocjenim prstenom. Zatim je pregledao drugu, pa treću, primjećujući elegantnu narukvicu i druge detalje koji su svjedočili o pažnji prema izgledu. Ipak, nije se zadržavao na komentarima niti je otkrivao šta misli.
Kretao se od jedne žene do druge, povremeno dodirujući prste ili pažljivo posmatrajući dlanove. Kako je odmicao prema kraju reda, činilo se da nijedna kandidatkinja nije ostavila poseban utisak. A onda se zaustavio pred ženom čije su ruke izgledale sasvim drugačije od većine ostalih. Nije bilo nakita, nokti su bili kratki i bez laka, a koža gruba i suha, kao da je navikla na rad, a ne na luksuzne tretmane.
Blizu palca nalazio se mali, već zarastao ožiljak. Aleksandar je nekoliko trenutaka posmatrao baš taj trag, zatim je pružio ruku i nježno prihvatio njen dlan. Žena se neznatno trgnula, ali nije rekla ništa. Njegova pažnja ostala je prikovana za taj detalj, kao da je u njemu prepoznao nešto što ne može objasniti riječima. U prostoriji je zavladala potpuna tišina, a zatim je jasno saopćio da je donio odluku: izabrao je upravo nju.
Michael je odmah podigao pogled prema osiguranju, a nekoliko muškaraca razmijenilo je zabrinute poglede. Pomoćnik mu je prišao i pokušao ga uvjeriti da prije konačne odluke ipak treba saznati više o ženi koju je izabrao. Ali Aleksandar ga je prekinuo. Podsjetio ga je da je od početka tražio da ne želi nikakve informacije prije izbora i da neće mijenjati pravila u posljednjem trenutku. Tada je naredio da joj otkriju lice.
Pripadnici osiguranja najprije nisu reagovali. Tišina je postala još neprijatnija, a Aleksandar je ponovio naredbu, ovaj put odlučnije. Jedan od njih je konačno prišao odabranoj ženi i polako posegnuo za bijelim prekrivačem. Dok je platno klizilo s njene glave, Aleksandar je nepomično posmatrao prizor, uvjeren da će se suočiti s licem potpuno nepoznate osobe. Međutim, kada je prekrivač potpuno uklonjen, ostao je ukočen od šoka, bez riječi i bez pokreta.
Okupljeni su ga posmatrali u tišini, svjesni da se dogodilo nešto što nije očekivao. Žena čije su ga ruke privukle među dvadeset kandidatkinja stajala je pred njim otkrivena, a njegov izraz lica pokazivao je da je prizor pred njim mnogo veće iznenađenje nego što je iko mogao predvidjeti. U toj sali, u trenutku kada je vjerovao da je konačno izabrao bez sumnje, njegova sigurnost se raspala pred pogledom svih prisutnih.
Ono što je najviše pogodilo prisutne nije bila samo njegova reakcija, nego i činjenica da je odluka donesena bez ijedne prethodne informacije o životu žene koju je izabrao. Njegov pokušaj da preskoči sve uobičajene korake upoznavanja završio je u potpunoj tišini, dok su se svi u sali pitali šta je tačno ugledao kada je prekrivač pao. Priča je ostala otvorena upravo na tom trenutku, u prostoru između iznenađenja i onoga što tek treba da se razotkrije.
