Nestanak 29-godišnje softverske inženjerke Rebeke Tores, koja je 2018. godine otišla na jednodnevni izlet u Yosemite i nije se vratila kući, godinama je bio jedna od onih priča koje ostaju bez jasnog objašnjenja, sve dok 2023. nije pronađena skrivena pećina u planinskom dijelu parka i žena koja se predstavila kao ona.
Za njenu cimerku Saru Čen, koja ju je poznavala kao urednu, odgovornu i temeljnu osobu, cijela priča počela je tog jutra 15. marta 2018. godine, kada je Rebeka krenula prema jednom od najpoznatijih američkih nacionalnih parkova, uvjerena da će se do večeri vratiti u San Francisco.
Ponijela je vodu, hranu, pribor prve pomoći i crnu svesku u koju je zapisivala svoje bilješke. Prema hronologiji navedenoj u priči, kamera ju je zabilježila u parku u 11:47, nakon čega je automobil ostavila na parkingu Curry Village i krenula stazom Mist Trail, jednim od najprometnijih, ali i najzahtjevnijih pravaca u tom području.
Posljednji trag stigao je nešto kasnije istoga dana. U 14:47 nastala je fotografija na njenom telefonu, snimljena na mostu blizu vodopada Vernal. Na slici je bila u kabanici i, barem na prvi pogled, djelovala je smireno i raspoloženo. Nakon tog trenutka, niko više nije mogao pouzdano rekonstruisati njen put kroz park.
Kada se nije vratila na posao niti se javila na pozive, Sara je alarmirala službe. U potragu su uključeni rendžeri, volonteri, helikopteri i psi tragači, a pretraživani su staze, obale rijeka, stijene i mogući ulazi u pećine. Ipak, poslije tri sedmice aktivna potraga je obustavljena bez rezultata, ostavljajući porodicu i prijatelje bez odgovora na najvažnije pitanje: šta se dogodilo tog dana u Yosemiteu?
U godinama koje su uslijedile slučaj je ostao bez pomaka. Posljednja fotografija nije otkrivala ništa upadljivo, a ni opsežna potraga nije dala trag koji bi ukazivao na to da li je Rebeka doživjela nesreću, izgubila orijentaciju ili naišla na nekoga ko ju je odveo dalje od obilježenih staza.
Preokret koji je stigao nakon pet godina
Prema narativu iz izvora, preokret je došao tek u aprilu 2023. godine, kada su radnici parka primijetili tanak dim u dijelu šume kojim turisti rijetko prolaze. Na teren su izašli rendžerka Džesika Martinez, Kevin Santos i biologinja Amanda Foster, a njihov put kroz teren trajao je oko tri sata prije nego što su naišli na ognjište i otiske bosih stopala.
Taj nalaz vodio ih je prema uskom otvoru među granitnim stijenama, iza kojeg se nalazio veći sistem pećina. Upravo tamo su, kako stoji u priči, zatekli neuhranjenu ženu koja se predstavila kao Rebeka Tores. U skloništu su primijećena odvojena mjesta za spavanje, zalihe, zidne oznake i debela sveska ispunjena mapama i zapisima.
Rebeka je tvrdila da je još prije svog nestanka istraživala slične slučajeve i da je upoređivala posljednje poznate lokacije, vrijeme nestanka i okolnosti koje su joj djelovale povezano. Njen dnevnik, prema opisu, sadržavao je 37 nestanaka za koje je vjerovala da imaju zajednički obrazac, uz imena, datume, lokacije i opise predmeta koje je povezivala s pojedinim osobama.
Među stvarima koje je čuvala spominju se ruksaci, obuća i boce za vodu, a jedan predmet je dovodila u vezu s Dženifer Volš, nestalom u junu 2020. Ipak, iako je Rebeka vjerovala da njeni zapisi ukazuju na šire poveznice između nestanaka, u priči nije pružena nezavisna potvrda te teorije niti dokaz da je riječ o organizovanim otmicama.
Šta su pokazali zapisnici i šta je ostalo neprovjereno
Čuvari su dokumentovali odaje i fotografisali pronađene predmete, dok je Rebekino stanje otvorilo i druga pitanja. Isprva se protivila odlasku, ali je potom prihvatila medicinsku pomoć. U procjeni njenog svjedočenja razmatrani su i dugotrajna izolacija, neuhranjenost te psihološko opterećenje, što je moglo uticati na način na koji je opisivala događaje iz pećine i vrijeme provedeno u skrivanju.
Najveću težinu za istražitelje imala je upravo sveska, jer je sadržavala imena i oznake koje su se mogle provjeravati, ali same po sebi nisu bile dokaz zločina. I jednako važno, ostalo je otvoreno pitanje porijekla stvari koje je čuvala, kao i to da li su zaista pripadale osobama koje je navodila. Priča ne daje nezavisnu potvrdu svih tih detalja.
U toj fazi slučaj više nije bio samo potraga za nestalom osobom, nego i pokušaj da se razdvoje činjenice od Rebekinih vlastitih uvjerenja. U zapisima je vidjela obrazac, ali izvan njenih bilježaka nije bilo čvrste potvrde da taj obrazac zaista postoji.
Život nakon povratka i tragovi koje je ostavila za sobom
Nakon izlaska iz pećine ponovo je kontaktirala Saru, a prema završetku priče, svoj život nije nastavila tamo gdje je stao. Umjesto povratka u San Francisco, nastanila se blizu Yosemitea i osnovala neprofitnu organizaciju koja je, uz pomoć programiranja, povezivala podatke o nestalim osobama u prirodi. Tokom naredne tri godine ta je organizacija, navodno, doprinijela pronalasku posmrtnih ostataka dvanaest ljudi.
Ti rezultati, međutim, nisu dokazali postojanje grupe koju je Rebeka sumnjičila. Dio dnevnika zadržala je za sebe, nastavljajući da istražuje slučajeve porodica koje još čekaju odgovore. U razgovoru sa Sarom, kako je navedeno, najvažnijim je smatrala upravo porodice koje su konačno dobile objašnjenje za ono što se dogodilo njihovim najbližima.
Za Saru Čen, ali i za sve one koji su godinama pratili ovaj nestanak, priča je dobila neočekivan nastavak, premda mnogi detalji ostaju oslonjeni na Rebekino svjedočenje i tragove pronađene u pećini. Ono što je nekada izgledalo kao običan jednodnevni izlet pretvorilo se u slučaj koji je spojio dugogodišnju neizvjesnost, potragu kroz divljinu i kasniji život žene koja je, nakon svega, ostala vezana za planinu iz koje je izašla tek nakon pet godina.
