Oglasi - Advertisement

Prijedlog da se u Srbiji uvede četvorodnevna radna sedmica, uz zadržavanje pune plate i svih pripadajućih prava, otvorio je jedno od najosjetljivijih pitanja na tržištu rada: da li je takav model stvarno izvediv u različitim djelatnostima ili ostaje privilegija samo za dio sektora koji mogu lakše da podnesu reorganizaciju.

Tekst se nastavlja nakon oglasa

Ideja nije postavljena kao obavezno rješenje za sve poslodavce, nego kao mogućnost da se u pojedinim granama radna sedmica skrati na 32 sata, bez smanjenja zarade. Upravo ta formulacija je i pokrenula raspravu među sindikatima, poslodavcima i stručnjacima, jer se iza jednostavne poruke o slobodnom petku kriju vrlo konkretna pitanja: ko bi prvi mogao da pređe na ovakav raspored, koliko bi to koštalo firme i može li se zadržati isti nivo produktivnosti.

Prijedlog je u program uvrstila Studentska lista, a uz njega je dodato i pravo zaposlenih na isključenje od poslovnih obaveza van radnog vremena. Time se, prema osnovnoj ideji dokumenta, želi otvoriti prostor za fleksibilniji odnos između privatnog i profesionalnog života, ali bez jedinstvenog propisa koji bi se jednako primjenjivao na sve sektore privrede. Upravo zato se rasprava ne vodi samo o satima provedenim na poslu, nego i o širem modelu organizacije rada.

Dok jedni u ovom prijedlogu vide modernizaciju tržišta rada, drugi upozoravaju da bi bez ozbiljne pripreme posljedice mogle pasti na poslodavce, posebno u djelatnostima koje već rade pod pritiskom troškova i manjka radne snage. Suština ideje je jednostavna na papiru: zaposleni bi radili četiri dana sedmično, ukupno 32 sata, a primali bi platu kao da su odradili standardnu normu. U praksi, međutim, ostaje otvoreno pitanje može li se isti poslovni rezultat ostvariti u manje sati bez dodatnog opterećenja zaposlenih ili rasta troškova za firme.

Selektivan model, a ne univerzalno pravilo

Studentska lista predlaže da se četvorodnevna radna sedmica uvede samo tamo gdje priroda posla i organizacija kompanije dopuštaju skraćivanje na 32 sata bez smanjenja zarade i drugih prava. Zato se u dokumentu ne insistira na rješenju koje bi bilo obavezno za sve, nego na selektivnoj primjeni, uz procjenu sektora, dogovor poslodavca i zaposlenih, i analizu toga koliko je konkretno radno mjesto pogodno za reorganizaciju.

U takvom modelu slobodan petak ne bi bio automatsko pravo svih zaposlenih, već opcija koja bi se otvarala ondje gdje postoje uslovi da posao ostane organizovan bez pada učinka. To je i razlog zbog kojeg su reakcije podijeljene. Jedni u tome vide priliku za zdraviji odnos između rada i privatnog života, dok drugi u istoj ideji prepoznaju rizik da će isti obim posla morati da se obavi za manje sati, što bi u dijelu privrede teško opstalo bez dodatnih ulaganja, zapošljavanja novih ljudi ili jače automatizacije.

Poseban dio rasprave odnosi se na činjenicu da se ovakve ideje u Evropi već testiraju, ali da nijedan primjer ne može mehanički da se preseli u Srbiju. Tržišta rada nisu ista, produktivnost nije ista, a ni struktura privrede nije jednaka. Upravo zbog toga se stalno vraća pitanje sektorske selekcije, jer ono što može funkcionisati u jednom okruženju ne mora biti održivo u drugom.

Šta govore evropski primjeri

Island se često navodi kao najpoznatiji primjer testiranja ovakvog pristupa. U eksperimentima vođenim od 2015. do 2019. godine učestvovalo je približno 2.500 zaposlenih, a rezultati koje navodi izvor pokazuju da je produktivnost ostala stabilna ili se čak povećala. Uz to su zabilježena poboljšanja povezana sa stresom i bolovanjima, što je dodatno ojačalo argumente zagovornika kraće radne sedmice.

U Velikoj Britaniji šestomjesečni program obuhvatio je više od 60 kompanija i približno 3.300 radnika. Prema podacima iz izvornog teksta, 92 posto firmi koje su učestvovale u pilotu odlučilo je da nastavi s četvorodnevnom sedmicom. Među prijavljenim rezultatima spominju se manja fluktuacija zaposlenih i povećanje prihoda, što je važan signal za poslodavce jer pokazuje da skraćeni raspored ne mora automatski značiti slabiji poslovni učinak.

Njemačka je sličan model ispitivala u 41 organizaciji, a nakon šest mjeseci 73 posto kompanija izrazilo je namjeru da nastavi s takvom organizacijom rada. Razlog je, prema navodima u tekstu, prvenstveno bio vezan za privlačenje i zadržavanje stručnih zaposlenih. Taj detalj je posebno značajan jer pokazuje da fleksibilniji uslovi rada mogu postati konkurentska prednost, ali samo tamo gdje poslovni model dopušta takvo prilagođavanje.

Belgija, međutim, pokazuje drugačiji koncept. Tamo zaposleni mogu rasporediti svojih 38 ili 40 sedmičnih sati u četiri duža radna dana. To nije isto što i smanjenje na 32 sata, jer se ukupno radno vrijeme ne skraćuje, nego se samo drugačije organizuje. Upravo ta razlika dobro pokazuje koliko su modeli fleksibilnog rada raznoliki i koliko je važno precizno odvojiti kraći rad od drugačijeg rasporeda istog broja sati.

Sudar sindikalnih i poslodavačkih argumenata

Asocijacija slobodnih i nezavisnih sindikata Srbije učestvovala je u pripremi dijela prijedloga Studentske liste koji se odnosi na radna i socijalna pitanja. Njihova predstavnica Ranka Savić rekla je za Blic Biznis da su sindikalni prijedlozi razmatrani tokom sastanaka sa studentima i profesorima Pravnog fakulteta, te da je gotovo 80 posto prijedloga sindikata uvršteno u početni dokument koji bi mogao poslužiti kao osnova za buduća zakonska rješenja.

Sindikalna logika polazi od toga da zaposleni u Srbiji već provode mnogo vremena na poslu, pa bi fleksibilnija organizacija mogla pomoći boljem usklađivanju porodičnih i profesionalnih obaveza. U tom pristupu ne insistira se na tome da svaki kolektiv mora raditi manje, već da oni koji mogu pređu na kraći model, i to bez gubitka plata i drugih prava. Takva formulacija odgovara ideji da se rješenje gradi postepeno i po sektorima, umjesto da se nameće jedinstveno pravilo svima.

S druge strane, počasni predsjednik Unije poslodavaca Srbije Nebojša Atanacković upozorio je za isti medij da znatan dio domaće privrede posluje u okolnostima koje otežavaju skraćivanje radnog vremena bez smanjenja plata. Prelazak sa 40 na 32 sata znači smanjenje radnog vremena za petinu, a ako zarada ostane ista, cijena rada po satu raste za 25 posto. Prema toj argumentaciji, takav model je prihvatljiviji za kompanije s visokom produktivnošću i većim primanjima zaposlenih nego za firme koje već sada rade pod povećanim troškovima.

Dodatni problem je i nedostatak radnika u pojedinim djelatnostima. Kako se navodi u izvornom tekstu, neke firme koje ne mogu automatizovati procese morale bi zaposliti više ljudi da bi zadržale isti obim poslovanja. Zbog toga rasprava ne ostaje na nivou ideje, nego ulazi u vrlo konkretna pitanja: koliko bi koštao jedan takav potez, ko bi ga mogao iznijeti bez gubitka konkurentnosti i da li bi država mogla postaviti okvir koji istovremeno štiti radnike, a ne opterećuje privredu do tačke pucanja.

U ovom trenutku odgovor zavisi od sektora, kapaciteta i spremnosti poslodavaca da promijene ustaljene obrasce organizacije rada. Najlakši prijelaz, prema navodima u tekstu, mogli bi imati informacijske tehnologije, telekomunikacije, finansije, marketing i konsultantske djelatnosti. U tim oblastima se učinak često mjeri po završenim zadacima, a ne po fizičkom prisustvu na radnom mjestu.

Mnogo složenije bilo bi u proizvodnji, građevinarstvu, poljoprivredi i trgovini, dok zdravstvo i obrazovanje nose posebne organizacijske prepreke zbog potrebe za neprekidnim pružanjem usluga. Zato se u raspravi stalno vraća isto pitanje: da li je četvorodnevna radna sedmica u Srbiji promjena koja će prvo ostati privilegija pojedinih sektora ili model koji bi, uz vrijeme i testiranje, mogao postati šire primjenjiv. Za sada je izvjesno samo to da tema više nije tek hipotetička ideja, nego ozbiljna mogućnost koja traži brojke, probne modele i vrlo preciznu procjenu svake djelatnosti posebno.