Oglasi - Advertisement

Kad su se sin i snaha rastali, Jusuf Mujić iz Tuzle nije dozvolio da njegovo troje unučadi završi bez doma i bez svakodnevne brige. Umjesto da ih prepusti institucijama ili tuđim rukama, on i supruga su ih primili pod svoj krov, a danas su mu se Alen, Anes i Amel odužili uspjesima, medaljama i zahvalnošću koja se u njihovoj kući ne izgovara olako.

Tekst se nastavlja nakon oglasa

Ova tuzlanska porodična priča traje godinama i nosi sve ono što jedan skroman dom može podnijeti kada se odrasli život raspadne, a djeca ostanu u sredini sukoba, nesigurnosti i odluka koje drugi donose umjesto njih. Jusuf Mujić je tada imao već mnogo godina iza sebe, ali je, kako kaže, znao da ne može mirno gledati kako njegova unučad odlaze u Centar za socijalni rad ili u nepoznatu udomiteljsku sredinu.

Prema njegovim riječima, borba je počela onog trenutka kada je shvatio da djeca ne smiju ostati bez svakodnevnog oslonca. U razgovoru za RTV “Slon” opisao je kako je mjesecima išao kroz procedure i razgovore, a na kraju jednostavno uzeo djecu za ruku i odveo ih kući. Najmlađe je tada imalo samo dvije godine, što je cijelu odluku učinilo još težom i emotivnijom.

Kako je počela briga o troje unučadi

Nakon razvoda sina, na Jusufa je pala odgovornost za Alena, Anesa i Amela. Situacija je, prema navodima iz priče, dodatno postala teška zato što otac djece nije bio u mogućnosti da obezbijedi osnovne potrepštine, pa se u cijeli slučaj uključio i Centar za socijalni rad. Kako se problemi gomilali, otvorila se i mogućnost da djeca budu smještena u ustanovu bez roditeljskog staranja.

Za Jusufa je to bila granica preko koje nije želio preći. Smatrao je da je neprihvatljivo da unuci odrastaju daleko od porodice ako postoji makar jedan dom u kojem mogu biti sigurni. Zato je, kako je ispričao, insistirao da ostanu uz njega i suprugu, iako je znao da ga čeka mnogo obaveza, troškova i briga koje dolaze s podizanjem troje djece.

On je taj period opisao kao životni izazov koji traje već šest godina. Iako je tada već bio u poznijim godinama, odlučio je da ne prepusti slučaj toku događaja. U njegovom kazivanju posebno se osjeća ponos što djeca nisu ostala sama i što su, uprkos teškom porodičnom raspadu, zadržala osjećaj pripadnosti i doma.

Jusuf je u razgovoru naveo i da je najteže bilo donijeti odluku u trenutku kada je djeca trebalo fizički uzeti sa sobom. “Šest mjeseci sam se zalagao za njihovu stalnu prisutnost u mom životu. Najmlađe je imalo samo dvije godine i pomisao da ih smjestim u dom u blizini živih baka i djedova bila mi je nepodnošljiva. Držao sam ih u naručju i doveo u svoj dom”, ispričao je Jusuf.

Tri dječaka, tri različita puta, jedna kuća

Danas su Alen, Anes i Amel već oblikovali vlastite interese i ambicije, ali ih i dalje povezuje činjenica da su odrasli uz djeda koji im je postao i staratelj i oslonac. Najmlađi Amel pohađa treći razred osnovne škole, trenira karate i kaže da želi postati policajac. Svoj izbor objašnjava jednostavno i dječije iskreno: “Moja ambicija je da u budućnosti postanem policajac jer je to profesija posvećena borbi protiv kriminala, a ja nisam kriminalac”, rekao je Amel Mujić.

Srednji, dvanaestogodišnji Anes, također je posvećen karateu, ali sebe vidi u potpuno drugačijoj ulozi. On kaže da želi da postane trener i da ga ne privlači nijedna druga profesija. U isto vrijeme, otvoreno govori i o odnosu s roditeljima. Prema njegovim riječima, kontakt s ocem postoji češće nego s majkom, ali je i dalje rijedak, dok je komunikacija s majkom još povremenija. “Posjedujem njihove kontakt podatke, a povremeno se dopisujem s ocem, koji ponekad i započne razgovor sa mnom. Nasuprot tome, moji kontakti s majkom su rijetki, javljam se isključivo kada ona ostavi poruku, što se rijetko dešava”, naveo je Anes.

Najstariji Alen već je ozbiljno ime u karateu. Ima oko 50 medalja, a prije nekoliko dana osvojio je i novu zlatnu medalju na turniru u Lukavcu. Prvu nagradu dobio je još kao dijete, sa nepunih deset godina, i kaže da mu je od tada svaki uspjeh bio i podsjetnik na vlastiti napredak i na promjenu načina na koji ga drugi vide. “Moj cilj je bio napredovati, poboljšati sliku o sebi i promijeniti način na koji me drugi doživljavaju”, rekao je Alen.

To što je najstariji među braćom za njega znači i dodatnu odgovornost. On pazi da se prema djedu i nani ne ponašaju nepoštljivo, naročito zato što su u poodmaklim godinama i svakodnevno nose teret odgoja troje djece. Iz njegovih riječi vidi se da je ova porodica izgradila odnos u kojem djeca dobro razumiju koliko su djed i nena dali za njih.

Alen je naglasio i da godine same po sebi ne smiju biti razlog za potcjenjivanje bilo koga, posebno kada je riječ o ljudima koji vode računa o mlađima. Kako je rekao, zahvalnost prema djedu i nani nije samo osjećaj, nego i način ponašanja. U kući u kojoj je odrastao, poštovanje se ne podrazumijeva kao formalnost, već kao dug koji se vraća djelima, uspjesima i međusobnom brigom.

Ponos koji ne dolazi samo iz medalja

Za Jusufa, svaka medalja i svaka školska obaveza koju unuci uspješno savladaju imaju težinu mnogo veću od običnog porodičnog zadovoljstva. On ne govori samo o sportskim rezultatima, nego i o tome da su djeca odrastala u uslovima u kojima je trebalo graditi sigurnost, rutinu i povjerenje. To što su danas zdravi, aktivni i posvećeni svojim ciljevima za njega je najvažniji dokaz da je odluka da ih zadrži bila ispravna.

On priznaje da mu uloga staratelja nije bila laka, ali i da bi, uprkos svemu, ponovo isto postupio. “Iako je prenošenje ovog osjećaja bilo donekle izazovno, zaista sam ispunjen ponosom. Iskreno se nadam da sam s njima mogao podijeliti što više znanja”, rekao je Jusuf drhtavim glasom. U toj rečenici sabrano je sve ono što je godinama nosio: strah, odgovornost, upornost i nadu da će djeca izrasti u ljude koji će znati cijeniti ono što su dobili.

Njegova priča nije samo priča o tome kako je jedan djed preuzeo brigu o unucima. Ona pokazuje i koliko porodica može da se promijeni kada se odrasli život raspadne, ali i koliko jedan dom može ostati čvrst ako u njemu postoji neko ko je spreman da preuzme odgovornost bez kalkulacije. U tom domu danas rastu tri dječaka koja znaju ko ih je podigao, a Jusuf, uprkos godinama i naporu, još uvijek govori kao čovjek koji bi sve ponovio samo da ih vidi na pravom putu.