Penzije u Srbiji: Trenutno Stanje i Buduće Perspektive
U Srbiji se tokom 2023. godine odvijaju značajne promjene u sistemu penzija, a najnoviji podaci ukazuju na rast prosječne penzije od 14,8%. Ovo povećanje, koje je stupilo na snagu s početkom godine, donijelo je novu dinamiku u životima mnogih penzionera. Prema zvaničnim informacijama, prosječna penzija za januar 2023. godine iznosila je 45.775 dinara, što je za mnoge korisnike vitalna informacija koja direktno utiče na njihov svakodnevni život. Ova pozitivna promjena u penzionom sistemu, iako dobrodošla, nije dovoljna da prikrije sve izazove s kojima se penzioneri suočavaju.
Za osobe koje su svoj radni vijek proveli zarađujući minimalnu platu, situacija je često teža. Naime, prema aktuelnim izračunima, oni koji su 20 godina posvetili radu mogu očekivati mjesečnu penziju koja ne prelazi 100 eura, odnosno otprilike 14.366 dinara. Ovaj iznos, iako je povećan, često nije dovoljan da pokrije osnovne troškove života, poput hrane, stanovanja i zdravstvene zaštite. U situaciji kada su cijene osnovnih životnih namirnica u stalnom porastu, mnogi penzioneri su primorani da se prilagode, često smanjujući kvalitet svog života. Na primjer, često biraju jeftinije, manje hranljive opcije ili se odriču redovnog odlaska ljekaru.
Nakon odlaska u penziju, mnogi se suočavaju sa finansijskim izazovima koji mogu biti izuzetno teški. Troškovi liječenja, održavanja domaćinstva i drugih životnih potreba često prelaze granice njihovih penzija. Većina penzionera se stoga mora oslanjati na dodatne izvore prihoda ili pomoć članova porodice, što dodatno opterećuje njihove bliske rodbinske odnose. Nažalost, u Srbiji je većina penzionera u situaciji da ne može priuštiti ni osnovne medicinske tretmane, a o specijalističkoj pomoći ne treba ni govoriti. Između ostalog, mnogi penzioneri se suočavaju s problemima mentalnog zdravlja uzrokovanim financijskim stresom i osjećajem bespomoćnosti.
Osim finansijskih izazova, postoje i pitanja vezana za rehabilitaciju osoba koje su u prošlosti bile nelegalno lišene prava iz političkih, vjerskih ili drugih motiva. Zakon o rehabilitaciji pruža okvir za njihovu aktivaciju u društvenom i ekonomskom smislu. Ove osobe, nakon uspješnog procesa rehabilitacije, imaju pravo na jedinstveni oblik staža, koji se produžava za cijelo vrijeme trajanja kazne, kao i na mjesečnu novčanu naknadu koja može pomoći u njihovoj reintegraciji u društvo. Ipak, praksa pokazuje da je proces rehabilitacije često spor i kompliciran, što dodatno otežava situaciju za one koji su izgubili godine radnog staža.
Prema važećem zakonodavstvu, po završetku rehabilitacije, ukoliko osoba ostane bez posla zbog kršenja prava i sloboda, u izračunavanju penzije uzimat će se u obzir određeno vrijeme nezaposlenosti, koje može trajati do dve godine. Ova odredba predstavlja važan korak ka zaštiti prava onih koji su pretrpjeli nepravdu, omogućavajući im da zadrže određeni nivo finansijske sigurnosti i dostojanstva. Međutim, mnogi od njih i dalje se suočavaju sa stigmatizacijom u društvu, što otežava njihovu reintegraciju i pronalaženje zaposlenja, a time i ostvarivanje pravednih penzijskih prava.
U kontekstu ovih promjena, važno je da se komentarišu i pravne posljedice koje takve reforme donose. Penzioni sistem Srbije suočava se sa izazovima koji se tiču održivosti i pravednosti. Potrebno je da se razmatraju alternativni modeli finansiranja i redistribucije kako bi se osiguralo da svi penzioneri, bez obzira na to u kojem su se sektoru zaposlili tokom svog radnog vijeka, imaju pravo na dostojnu starost. U tom smislu, javna rasprava i angažman svih društvenih aktera od ključne su važnosti za budućnost penzionog sistema.
Kako bi se unaprijedila situacija, neophodno je da se vlasti uključe u dijalog sa svim relevantnim akterima, uključujući nevladine organizacije, stručnjake i same penzionere. Razumijevanje njihovih potreba i izazova može dovesti do efikasnijih rješenja koja će osigurati bolje uslove života za sve građane. Na ovaj način, Srbija može postati primjer kako se odgovorno može pristupiti problemima socijalne pravde i ekonomskog blagostanja. Izgradnja inkluzivnog i održivog penzionog sistema zahtijeva zajedničke napore, kao i hrabrost da se prepoznaju i rješavaju problemi koji su se nagomilavali tokom godina.
