Sanja je godinama vjerovala da ljubav može izdržati sve – daljinu, vrijeme, prepreke. Kad je upoznala Marka, činilo joj se da se cijeli svijet promijenio. On je bio njen oslonac, čovjek koji je razumio svaki njen strah i svaku njenu tišinu. Voljeli su se onako kako se rijetko voli – bez maske, bez laži, iskreno do srži.
Ali život je imao drugačije planove. Marko je jednog dana dobio ponudu za posao u drugoj zemlji. Bio je to posao o kojem je sanjao godinama, prilika koja se ne odbija. Sanja mu je, s osmijehom koji je skrivao bol, rekla da mora da ide, da ne smije žrtvovati snove zbog nje. On je obećao da će se vratiti čim uspije stati na noge.
Prvih mjeseci živjeli su od poruka, video-poziva i planova. Govorili su kako će jednog dana opet sjediti na istoj klupi pored rijeke, držeći se za ruke, kao nekad. Ali s vremenom su se pozivi prorijedili, a riječi postajale sve kraće. Sanja je osjećala da ga gubi, ali je šutjela, nadajući se da je samo prolazna faza.
Jednog hladnog jutra stigla joj je poruka: „Sanja, molim te, ne čekaj me više. Shvatio sam da život vodi drugim putem. Nisi ti kriva, ali ja više ne osjećam isto. Voljeću te zauvijek na svoj način, ali ne mogu da se vratim.“
Poruka je bila kratka, a u njoj je stalo sve – kraj snova, kraj planova, kraj njih. Tog dana Sanja je otišla na onu klupu pored rijeke, gdje su nekad maštali o zajedničkoj budućnosti. Sjedila je dugo, gledala u vodu i pitala se kako se ljubav može ugasiti tek tako.
Marko se nikad nije vratio, a ona nikad nije prestala misliti na njega. Život je nastavio teći, ljudi su dolazili i odlazili, ali jedno je ostalo isto – praznina u njenom srcu. Bila je to priča o ljubavi koja je mogla da traje, ali ju je sudbina napisala kao tužan roman bez sretnog kraja.
