Kad sam imala deset godina, jutarnji ritual s mamom bio je tih, ali značajan. Svako jutro, dok sam sjedila na stolcu, ona bi pažljivo plela moju kosu. Ruke su joj bile vješte i intuitivne, kao da svaka pletenica nosi priču. Međutim, primijetila sam nešto neobično: mama je kosu oblikovala samo kad je tata bio prisutan. Kad bi otišao, samo bi me pogladila po glavi i rekla: “Danas možeš oprati kosu šamponom i regenerirati je.” Pitala sam se zašto dosljedno stvara te izuzetne pletenice u njegovom prisustvu, a inače ne.
- Kad bih je pitao, nasmiješila bi se tihim osmijehom i rekla: “Ovako je učinkovitije.” Nisam tada razumjela, ali sam naučila ne pokušavati previše. Godine su prolazile, odrasla sam, završila školu i započela vlastiti život. Mama je uvijek bila temelj našeg doma – tiha, ali moćna. Njena smrt 1998. godine bila je udarac koji je izgledao kao kraj svijeta. Tek tada mi je tata ispričao svoju priču. Imao je opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP), a njegova svakodnevica bila je ispunjena pravilima koja su definirala njegov život – raspored stola, izgled kuće, pa čak i naš izgled.
Shvatila sam konačno što je mama zapravo činila. Kada je tata bio prisutan, morala je slijediti njegova stroga pravila, uključujući i način na koji je moja kosa trebala izgledati. Kada bi otišao, dala si je dopuštenje da diše i da meni olakša život. Kuća je tada mirisala drugačije, a mama je imala osmijeh koji je bio oslobođen tereta. Njezine pletenice postale su simbol tihog otpora i skrivenog suosjećanja.
- Tata je išao na terapiju desetljećima, što mu je donekle olakšavalo kontrolu poremećaja, ali nikada ga potpuno nije izliječilo. Mama je bila njegov najveći zagovornik, a meni je omogućila djetinjstvo daleko od tih pravila. Njene riječi su bile šture, ali sigurnosne; njene ruke stvarale su barijeru između mene i svijeta koji je znao biti kompliciran.
Danas, kad mislim na te pletenice, ne vidim samo frizure – vidim metaforu ljubavi, odanosti i zaštite. Mama je tihim osmijehom i malim ritualima gradila zid koji je štitio moje djetinjstvo. Tek nakon što je otišla, shvatila sam snagu njene tišine i ljubavi. Njezina sposobnost da sama nosi teret omogućila je meni slobodu i bezbrižnost.
Ona je pokazala da hrabrost ne mora uvijek biti glasna. Katkad je najmoćnija šutnja – sposobnost da podneseš teret kako bi drugi mogli disati lakše. Njezine pletenice bile su tihi znak ove hrabrosti i odanosti, simbol nevidljive, ali snažne ljubavi koja oblikuje život.
Danas se prisjećam njenih dodira i osmijeha s zahvalnošću. Njezine pletenice nisu bile samo stil kose – bile su pažnja, zaštita i sloboda koju mi je dala. Iako više nije ovdje, osjećam da je njezina prisutnost ostala u svakom mirnom trenutku i svakom dahu koji je oslobođen tereta.
- Mama mi je darovala nešto što nitko drugi ne može – djetinjstvo bez straha i tereta koji je nosila za mene. Njene su pletenice bile tihi simbol snage, ljubavi i hrabrosti, lekcija koja je oblikovala moj život. Svaki put kad ih se sjetim, osjećam duboku zahvalnost – za tišinu, za osmijeh i za nevidljivu snagu žene koja je sve činila zbog mene.
