Ružica Kerić: Održavanje uspomene na Mirsada kroz muziku i ljubav
Ružica Kerić, supruga talentiranog klavijaturiste Mirsada Kerića, hrabro otvara svoje srce i dijeli duboka sjećanja na supruga koji je izgubio život u tragičnoj saobraćajnoj nesreći 17. februara 2019. godine, zajedno sa popularnim muzičarom Šabanom Šaulićem. Ova nesreća nije samo promijenila njen život, već je ostavila neizbrisiv trag na cijelu muzičku zajednicu koja je poznavala Mirsada, njegov talent i strast prema muzici. Mirsad je bio više od muzičara; bio je voljena osoba koja je dodavala posebnu vrijednost životima onih koji su ga okruživali.
Kada se Ružica prisjeća dana kada je saznala za nesreću, emocije su još uvijek svježe. „Prvi poziv sam primila od Saše, menadžera, zatim od Bobija, koji je bio s Mirsadom u automobilu. Na kraju me nazvao naš sin Denis, koji je u tom trenutku bio u Koblencu. Svi su me umirivali govoreći da je Mirsad samo malo povrijeđen i da će sve biti u redu“, priča Ružica, držeći se za uspomenu na te trenutke. Iako su te riječi bile umirujuće, one nisu mogle pripremiti Ružicu na bolnu istinu koja će uslijediti.
„Sjećam se te panike, tog trenutka kada sam pomislila da će sve biti u redu, a onda sam saznala da je Mirsad preminuo. Bio je to trenutak koji mi je slomio srce“, dodaje s tugom u glasu. Ova tragedija dodatno ističe Mirsadovu predanost prijateljima, jer je, iako je trebao ići kući da se posveti svojoj porodici, odlučio prevesti svog prijatelja Šabana i Bobija, pokazujući koliko je cijenio svoje obaveze prema njima. Nažalost, sudbina je imala drugačije planove, a nesreća se dogodila u trenutku kada je Mirsad bio spreman da se vrati kući, gdje su ga čekale ljubav i podrška porodice.
Jedan od najtragičnijih aspekata ove situacije je simbolika klavijature, instrumenta koji je Mirsad volio i koji je predstavljao njegovu strast prema muzici. Ružica s tugom ističe: „Upravo je ta klavijatura bila uzrok njegovog stradanja. Morao je pomaknuti klavijaturu da bi Bobi mogao sjesti, a nažalost, to je dovelo do nesreće.“ Ova ironična situacija dodatno otežava proces tugovanja porodice Kerić, koja se suočava s gubitkom voljene osobe, ali i s pitanjem kako nastaviti dalje bez njega.
Za Ružicu, svaka klavijatura koju vidi postaje podsjetnik na Mirsada. „Taj instrument je bio sinonim za njegovu strast, a sada me podsjeća na ono što sam izgubila“, ističe ona, izražavajući bol kroz sjećanja na zajedničke trenutke ispunjene muzikom. Mirsad je muziku doživljavao kao suštinu svog bića, a njegova sposobnost da spoji ljude kroz tonove bila je neprocjenjiva. Njihova kuća bila je oaza muzike, a djeca su odrastala uz zvuke klavijature, stvarajući uspomene koje će trajati vječno.
Tokom teških trenutaka kada je Mirsad bio hospitaliziran, Ružica se suočila s najgorim strahovima. „Molila sam doktore da ne ugase aparate“, prisjeća se, dok su joj suze tekle niz lice. Osjećala je nadu da će se Mirsad probuditi, ali u isto vrijeme strah i nesigurnost su je preplavili. „Nisam bila svjesna da su aparati samo održavali njegov život“, dodaje, govoreći o teškim trenucima čekanja na oproštaj od svog voljenog supruga.
U tom emotivnom vrtlogu, Ružica nije bila sama. Njena porodica i prijatelji su joj pružili podršku koja joj je bila potrebna. Sin Denis je igrao ključnu ulogu, pomažući joj da se nosi sa emocionalnim teretom. „Denis je bio moj oslonac. Pokušavao je da me zaštiti od svih stresova, držao je telefone daleko od mene da ne bih pratila vijesti“, ističe ona. Ova podrška je bila suštinski važna u procesu tugovanja, koji je često pun uspona i padova. Ružica naglašava koliko je važno imati bliske ljude u teškim trenucima, dodajući: „Bez njega, ne znam kako bih izdržala. Njegova snaga me motivisala da se borim i nastavim dalje.“
Ružica Kerić, kroz svoja sjećanja na Mirsada, pokazuje koliko je suštinska ljubav i muzika u životu. Njegova strast i posvećenost muzici oblikovale su ne samo njegov život, već su ostavile trajni trag na sve koji su ga poznavali. Njegova smrt ostavlja prazninu koja se teško može ispuniti, ali Ružica se nada da će njegovo nasljeđe živjeti kroz muziku koju je volio i kojom je obogaćivao živote drugih. „Svaki put kada čujem njegovu muziku, osjećam da je uz mene. Sjećam se njegovog osmijeha, njegove strasti i ljubavi prema životu“, zaključuje Ružica, naglašavajući da ni smrt ne može u potpunosti oduzeti uspomene koje su stvorene kroz ljubav i muziku.
