U današnjem članku bilježimo nesvakidašnji prizor sa juga Turske koji je, nakon sedam decenija zaborava pod vodom, ponovno spojio ljude s njihovim korijenima: iz jezera na rijeci Sejhan izronilo je staro groblje sela Topalak. Saznajte više…
Dugotrajna suša spustila je nivo vode u rezervoaru na tek oko 16% kapaciteta, pa su se iz ispucale zemlje i mulja ukazali oblici nadgrobnih ploča, obraslih mahovinom i ožiljcima vremena. Mještani su, zatečeni i ganuti, dolazili položiti cvijeće, zapaliti svijeće i izgovoriti molitve koje nisu mogli izreći još od pedesetih godina prošlog vijeka, kada je izgradnja velike brane potopila naselja, polja i sveta mjesta duž Sejhana.
Priča o Topalaku je, zapravo, priča o cijeni modernizacije. Brane donose navodnjavanje i električnu energiju, ali ponekad progutaju čitave zajednice i njihove znakove sjećanja. U trenutku kada se voda povuče, izroni ne samo kamen i zemlja, nego i pitanja: šta smo dobili, a šta trajno izgubili? Fotografije koje su kružile lokalnim medijima iz Adane pokazuju ploče koje vire iz suvog tla, kao podsjetnike da historija ne nestaje; ona se samo ponekad povuče u tamu—da bi, neočekivano, ponovo provirila na svjetlo.
- Za mještane je to bio susret sa precima u najdoslovnijem smislu. Lokalni ribari i porodice govorili su o tihoj žalosti zbog suše i gubitka ulova, ali i o osjećaju poštovanja kada su ugledali ploče sa imenima svojih djedova i prabaka. Neki su se do grobova približavali i čamcima, dok je jezero sporije disalo i mijenjalo obale iz dana u dan. Taj trenutak je, po njihovim riječima, bio kao kratko otvaranje vrata prošlosti—prilika da se obnovi veza koja je sedamdeset godina postojala samo u pričama starijih.
No, prizor iz Topalaka je i upozorenje. U Turskoj su suše posljednjih godina učestalije i razornije: poljoprivrednici bilježe gubitke, ribari ostaju bez prihoda, a čitave zajednice suočene su s nestašicom vode. Kada se jezero povuče za pola kilometra, to nije tek zanimljivost za društvene mreže—to je signal da klimatske promjene nisu apstraktan pojam, nego stvarnost koja mijenja pejzaže, navike i ritmove života. Izranjanje groblja postalo je, htjeli-ne htjeli, vizuelna metafora: ono što je potisnuto zbog „napretka“ i ono što je gurnuto u stranu zbog „udobnosti“ vraća nam se kao pitanje održivosti.
- Ipak, uprkos hladnim brojkama i krhkopsti tla, ovo je ponajprije ljudska priča. Ljudi su stajali ispred ploča s poluizbrisanih slova, dozivali imena, pokušavali rekonstruisati položaje među rodbinom, prisjećali se starih priča o selidbi i potapanju. Bilo je suza, bilo je šutnje, i bilo je onog osjećaja koji se u ovakvim trenucima uvijek javi—da vrijeme jeste moćno, ali da sjećanje ima duži dah. U tom smislu, povratak Topalaka na površinu nije bio „jeziv“, nego dostojanstven: kao da je priroda na trenutak podigla zavjesu, pa je spustila, ostavljajući ljudima da se snađu s onim što su vidjeli i osjetili.
Državne vlasti i stručnjaci, razumljivo, posmatraju događaj i kroz prizmu upravljanja vodama: kako balansirati hidroenergiju, navodnjavanje i zaštitu kulturnog nasljeđa u uslovima klimatskih ekstrema? Odgovor nije jednostavan. Potreban je skup mjera—od racionalne potrošnje, zaštite slivova i pošumljavanja, do planiranja koje uvažava i prirodu i zajednice. Topalak je podsjetnik da je razvoj uspješan samo onoliko koliko računa s onim što ne stane lako u tablice: pamćenje, identitet, mjestâ koja su ljudima dom i nakon što nestanu s mape.
Dok se nivo povećava i voda polako vraća svoju površinu, staro groblje ponovo tone u tihi polumrak rezervoara. Mještani znaju da će, s prvim obilnijim kišama, ploče opet nestati. Ali ono što se dogodilo ovog ljeta neće: susret se već dogodio, molitve su izrečene, cvijeće je položeno. Kada jednom vidite lice prošlosti, teško ga je opet zaboraviti.
Možda je baš u tome najdublji smisao ovog prizora: između suše i nabujalih voda, između napretka i žrtve, između zaborava i sjećanja, postoji prostor u kojem se ljudi prisjete ko su i odakle su. Topalak se na tren vratio da ih na to podsjeti. A sada, dok se jezero puni i granice se opet brišu, ostaje obaveza da te lekcije ne potonemo zajedno s pločama—nego da ih, kao opomenu i obavezu, nosimo na površini svakodnevice
