„Slijepa princeza i tajna prosjaka: Priča o ljubavi, izdaji i otkrivanju istine“

 U danasnjem clanku donosimo jednu interesantnu priću…

Svijet u kojem je Zainab odrasla imao je jednostavno mjerilo vrijednosti: ljepota je bila ulaznica, sve drugo – uljudno prešućena sramota. Od prvog dana proglašena „manjkom“ jer ne vidi, dijete je postalo predmet nelagode, a ne radosti. Umjesto zagrljaja, dočekale su je spuštene roletne i kratke rečenice. Dvije sestre krasila je ljepota o kojoj su komšije rado pripovijedale; njih su pratili pogledi koji slave. Zainab su pratili šapati. Nije sjedila za stolom kad se jelo, zaključavana je kad dođu gosti – ne zato što je učinila nešto loše, već zato što je postojala „pogrešno“. A kad je majka umrla, ostala je rupa koja je iz oca iznijela svu gorčinu. Hladnoća se uselila u kuću, a nju proglasila „stvari“ koja smeta.

• Tamo gdje je pogled bio uskraćen, prsti su naučili čitati. Brajevo pismo otvorilo joj je svjetove koje je doticala kao reljefnu kartu života: šume koje šušte, gradove što bruje, lica koja su dobra jer tako govori glas. U tom tihom svemirom starog jastuka i par knjiga, učila je da postoje boje koje se ne vide, ali se osjećaju. Taj mir nije imao garanciju; bio je privezak koji se odveže kad god kuća zatrese još jedan napad grube riječi.

Kada je napunila dvadeset i jednu, otac je ušao u sobu s presudom izgovorenom bez ijedne nijanse: sutra se udaješ. Za koga? Za prosjaka iz džamije. „Ti si slijepa, on je siromašan. Savršen par“, rekao je, kao da spaja ne-upotrebljive dijelove namještaja. Ceremonija je bila skromna i hladna. Ljudi su šaptali ono što je otac već bio rekao: „Slijepa djevojka i prosjak“. Gurnuo ju je prema muškarcu kojeg nikada nije vidjela i zauvijek zatvorio vrata svoje brige riječima: „Sad je to tvoj problem.“

• Zvao se Juša. Odveo ju je do skromne kolibe na rubu sela i rekao rečenicu koja je, neočekivano, grijala: ovdje si sigurna. Nije imao mnogo, ali je imao ton koji čovjeka vraća u uspravan hod. Počeli su živjeti tiho; on je svako jutro vodio do rijeke, učio je da svijet ne počinje očima: voda ima miris raspukle zemlje, ptice su niz tonova koji bude granje, cvijet se može „vidjeti“ kad mu prstima dodirne rub latice. Navečer bi joj pričao priče o dalekim mjestima tako precizno da je mogla „slikom“ proći ulicom koju nikada ne bi ugledala. U ritmu tih dana, zahvalnost se pretopila u nešto dublje. Nije to bila zasluga, bila je to ljubav. On je volio tako što je vidio iznutra; ona je voljela tako što je napokon bila viđena.

Na pijaci se svemir srušio u jednom prisustvu. Sestra, sjajna kao uvijek, a oštra kao nikad. „Slijepi pacove! Još si s onim prosjakom?“ pitala je da čuje cijeli red. Zainab je samo rekla: sretna sam. Te riječi nisu umanjile bol koju ostavlja susret s vlastitim odbacivanjem. Te noći, u kolibi, pitala je Jušu da li je istina da je sve u njenom životu na „niže“. On je kleknuo nasuprot, kao pred svjetiljku koju treba zaštititi od promaje, i rekao: „Nisam prosjak. Ja sam Emirov sin.“

Tišina koja je uslijedila imala je težinu. Sve što je smatrala tačnim – da se po nju uzima ono što je „preostalo“, da se sudbina dijeli kako ko „zaslužuje“ – ispostavilo se kao priča koju su drugi napisali umjesto nje. Složila je u glavi scene iz prethodnih mjeseci: štedljiva koliba, vrijedne ruke, glas koji nije tražio divljenje. Pitala je zašto. On je rekao da je odabrao jednostavno da bi bio siguran da je prepoznaje čovjek, a ne porodični pečat. Da je čuo za oca, za zatvaranja vrata i zaključane ručajeve, i da je htio biti zid koji ne tone. „Htjela si znati svijet; naučiću te i put do njega“, rekao je, ne nudeći bogatstvo, nego volju i prostor.

• Vjera da vrijedi više od etikete koju su joj nalijepili bila je teško izborena. U sljedećim danima ona je prolazila kroz valove: ljutnja jer joj je uskraćena istina, olakšanje jer je ljubav bila stvarna i bez igara, strah da neće znati hodati „među bogatima“ i smiraj koji stiže kad shvatiš da je mjera pristojnosti univerzalna – pažnja, zahvalnost, riječ koja ne vrijeđa. Juša joj nije obećao dvor; obećao je da neće dozvoliti da je iko više zaključava, ni pod izgovorom srama ni pod izgovorom „za tvoje dobro“. Njihov dom se nije promijenio preko noći. Promijenilo se ono što je stajalo između: istina je došla na stol i ljubav se nije srušila.

Kako se vijest o „prosjaštvu koje to nije“ proširila, u mahali su se prepravljale priče. Najteže su popuštali oni koji su najglasnije sudili. Zainab je, umjesto da dokazuje svakome zasebno, učila nastaviti živjeti pametno: prihvatiti izvinjenja koja dolaze iskreno, odbiti one koji žele preimenovati poniženje u „nesporazum“, sačuvati mir koji je tek pronašla. Posjećivala je pijacu bez skrivanja, birala hranu po mirisu i dodiru, razgovarala s ljudima koji su je zvali imenom, a ne „stvar“. S vremenom je shvatila da joj je više stalo do topline u kolibi nego do titule koja stanuje u gradskim pričama.

Otac je ostao otac, čak i kad je njegovo ponašanje to demantiralo. Nije bilo brzog pomirenja; ima rana koje moraju proći put prije nego što postanu ožiljak. Zainab je izabrala da ne traži pravdu u tuđem kajanju, nego u vlastitoj slobodi. Kad su joj se sestre pojavile na vratima, jedna s oprezom, druga s žaljenjem, nije tražila ni sud ni aplauz, već je postavila granice: u ovu kuću ulaze oni koji je vide. Prvi put je bila domaćica vlastitog života.

Na kraju, ono što je počelo kao kazna pretvorilo se u povratak mjeri: mjeri ljubavi koja ne gleda očima, mjeri istine koja ne traži izgovore, mjeri dostojanstva koje ne moli, nego stoji. Zainab je naučila da je vrijednost tiha i uporna; da je moguće voljeti bez straha da će te sakriti; da se dom ne gradi od zidova, nego od načina na koji te zovu po imenu. Juša je naučio da se istina ne smije držati pod ključem čak ni kad imaš dobre razloge – jer ljubav je najstabilnija kad stoji na ravnom stolu.

• Kad bi ponekad, u sumrak, sjedili pred kolibom, on bi joj opisivao nijanse neba, a ona bi mu vraćala opisom mirisa zemlje poslije vrućine. Njihova se svakodnevica nije kitila velikim riječima. Držala se malih, ali tačnih gesta: ruke na ramenu kad se svijet uzdrma, rečenice koja sluša do kraja, istine koja dođe bez odgode. U takvim danima, priča o „slijepoj princezi“ i „tajnom prosjaku“ prestala je biti anegdota za mahalu. Postala je podsjetnik da ljubav, kad je istinita, ima sposobnost preurediti sve hijerarhije – i one u tuđim glavama, i onu u tvojoj vlastitoj duši.