Kada se porodica raspala, Jusuf Mujić iz Tuzle nije dopustio da njegova troje unučadi završi bez doma i bez svakodnevne brige. Uzeo ih je k sebi, vodio je dug pravni i životni boj za starateljstvo i, godinama kasnije, dočekao da mu se Alen, Anes i Amel oduže na način koji je za njega postao najveća potvrda da se svaki uloženi trud isplatio.
Priče u kojima djedovi i bake preuzmu ulogu roditelja nisu rijetkost, ali svaki takav slučaj nosi vlastitu težinu i posebnu vrstu odgovornosti. U ovom primjeru riječ je o čovjeku koji je, nakon razvoda u porodici, procijenio da je za djecu najvažnije da ostanu zajedno i da ne budu izmještena u instituciju ili u drugu udomiteljsku porodicu. Umjesto da posmatra kako se njihovi životi rasipaju, Jusuf je reagovao odmah i odlučno, iako je znao da ga čekaju mjeseci administracije, neizvjesnosti i svakodnevne brige.
Prema onome što je ispričao za RTV “Slon”, najteži trenutak bio je saznanje da djeca mogu biti odvojena od doma i od ljudi koji će se za njih trajno brinuti. Najmlađi je tada imao samo dvije godine, a upravo ta činjenica, kako je rekao, bila je presudna da ne pristane na rješenje koje bi ih udaljilo od porodice. Uzeo ih je za ruku i doveo kući, uvjeren da je to jedini ispravan put.
U razgovoru su se otvorile i druge, manje vidljive strane ove porodične priče: pravni postupci, dogovori s institucijama i mjeseci u kojima ništa nije bilo jednostavno. Kako je naveo, borba za skrbništvo trajala je više od pola godine, a tek nakon toga je dobio mogućnost da djeci obezbijedi stabilniji svakodnevni život. U tom periodu, kako je rekao, nije razmišljao o vlastitom komforu nego o tome da troje mališana ne završí u sistemu koji im ne bi pružio porodični okvir.
Jusuf danas ima 68 godina i sam priznaje da je briga o djeci u tim godinama zahtijevala i snagu i strpljenje. Ipak, iz njegovih riječi se vidi da je odluka bila vođena osjećajem odgovornosti, a ne samo emocijom. Dječiji uspjesi, školske obaveze i treninzi postali su dio njegovog života, a kuća u kojoj su unuci odrasli pretvorila se u mjesto u kojem je odgoj imao prednost nad svim drugim stvarima.
Tri djeteta, tri različita puta, ista kuća
Alen, Anes i Amel odrasli su uz dedu i nanu, uz rutinu koja je imala i toplinu i disciplinu. Svako od njih danas gradi vlastiti put, ali ih veže zajedničko iskustvo djetinjstva koje je, umjesto da bude obilježeno nesigurnošću, dobilo okvir porodice. Amel je učenik trećeg razreda osnovne škole, trenira karate i kaže da želi postati policajac jer, kako je rekao, to je profesija posvećena borbi protiv kriminala. Njegova rečenica otkriva i dječiji način razmišljanja i želju da kroz posao jednog dana doprinese društvu.
Anes, koji ima 12 godina, također je posvećen karatu i govori da želi biti trener. Njegova ambicija je jednostavna i jasna, a uz to je spomenuo i odnos s roditeljima, koji je i dalje povremen i udaljen. Naveo je da se s ocem čuje češće nego s majkom, iako su i ti razgovori rijetki, te da komunikacija s majkom uglavnom zavisi od poruka koje ona povremeno ostavi. U toj dječijoj iskrenosti vidi se koliko je porodična slika i dalje složena, bez uljepšavanja i bez lažne ravnoteže.
Najstariji među njima, Alen, već je izgradio zavidan karatistički put. Kako je navedeno, osvojio je oko 50 medalja, a nedavno je na turniru u Lukavcu uzeo još jedno zlato. Prvu nagradu dobio je sa nepunih deset godina, a od tada svaki naredni uspjeh za njega predstavlja i lični napredak i potvrdu da je izabrao pravi smjer. Njegove riječi pokazuju da mu sport nije samo takmičenje, nego i način da mijenja sliku koju drugi imaju o njemu.
Za Jusufa, svaki od tih uspjeha ima posebnu težinu. Medalje, školske obaveze i svakodnevni napredak njegove su, kako bi se reklo, potvrde da se ulaganje u djecu ne mjeri samo finansijski nego i emocionalno. On ne govori o tome kao o žrtvi u dramatičnom smislu, nego kao o obavezi koju je prihvatio kada je shvatio da su unuci ostali bez oslonca. Upravo zbog toga insistira da djeca moraju poštovati starije i cijeniti ono što je urađeno za njih.
Ponos koji se ne mjeri riječima
U cijeloj priči posebno se izdvaja odnos između djeda i unuka. Alen je naglasio da ne treba potcjenjivati ljude zbog godina, jer i sam učestvuje u brizi za mlađu braću i sestru i zna koliko je za takvu odgovornost važno poštovanje. U toj rečenici otkriva se da djeca nisu samo pasivni primaoci pomoći, nego i članovi porodice koji su naučili šta znači zahvalnost i kako se uzvraća pažnja nekome ko je za njih nosio najteži teret.
Jusuf je, sa svoje strane, govorio i o onome što se u ovakvim pričama često prećuti: da ljubav prema djeci ne poništava umor. Rekao je da nije uvijek bilo lako, ali da ga je ponos koji danas osjeća zbog njihovo tri puta veći od napora koje je morao uložiti. U njegovom glasu, kako je preneseno, bilo je i uzbuđenja i nježnosti kada je govorio da bi sve ponovo uradio isto, samo da njegova unučad imaju dom, školu i osjećaj pripadnosti.
Ono što ovu priču čini snažnom nije samo činjenica da je jedan djed preuzeo roditeljsku ulogu, nego i to što su djeca iz tog procesa izašla s vlastitim ciljevima, navikama i osjećajem odgovornosti. U vrijeme kada se mnoge porodice raspadaju tiho i bez svjedoka, priča iz Tuzle pokazuje koliko jedan uporan čovjek može promijeniti tok odrastanja troje djece. A za Jusufa je možda najvažnije to što se, uprkos svemu, u njegovoj kući i dalje čuje glas unuka, njihov sport, škola i planovi za budućnost.
Danas, dok Alen broji medalje, Anes razmišlja o trenerskom poslu, a Amel sanja uniformu policajca, Jusuf ostaje u pozadini njihove svakodnevice kao čovjek koji je odlučio da ih ne prepusti instituciji nego vlastitom domu. Za njega je to bilo pitanje savjesti, a za njih početak života u kojem su, uz sve teškoće, ipak dobili ono najvažnije: nekoga ko je ostao uz njih kada je bilo najpotrebnije.
