U kući porodice iz Podena nekada je sve počinjalo od oskudice, a završavalo se tvrdoglavom vjerom da djeca moraju ići u školu, čak i kada se za to morala prodati posljednja imovina. Majka Vasilica prodala je jedinu kravu, otac je kasnije odveo i kozu, a tri decenije poslije cijela priča dobila je neočekivan završetak: posljednja kći vratila se u selo kao učiteljica, u istu školu do koje je nekad dolazila s ruksakom napravljenim od vreće brašna.
To nije bila porodica koja je imala lak put, niti dom u kojem su odluke dolazile bez cijene. Naprotiv, svaki korak naprijed tražio je odricanje, rad do iscrpljenosti i spremnost da se od onoga malo što postoji odvoji još manje kako bi se platilo školovanje. U toj kući nije bilo luksuza, ali je bilo upornosti. Upravo je ona, prema priči, postala glavni porodični kapital.
Godinama se u Podenima govorilo da je školovanje šestero djece prevelik teret za domaćinstvo koje živi od dana do dana. Ipak, Vasilica i njen suprug nisu prihvatili logiku prema kojoj siromaštvo mora postati sudbina. Umjesto toga, odabrali su drugačiji put: da svako dijete koje uspije stane uz ono koje tek dolazi, a da diploma postane nova vrsta porodičnog oslonca.
Početak u kući od gline i glavi pune briga
U toj kući, kako se navodi, prvo je otišla krava. Prodaja jedine životinje bila je više od obične seoske transakcije; bila je to odluka koja je pokazala da će porodica žrtvovati i ono osnovno samo da bi djeca dobila priliku za školovanje. Kasnije je i koza nestala iz dvorišta, a otac je jedne noći odveo životinju i u zoru donio novac za Costelovo školovanje. U takvim okolnostima, svaka školska obaveza bila je i porodični projekat.

Otac je, prema ovom zapisu, kasnije radio kao noćni čuvar u fabrici cigle nedaleko od grada. U kuću bi se vraćao ujutro, promrzao i iscrpljen, s rukama ispucalim od hladnoće, pa bi spavao tek nekoliko sati prije nego što bi opet odlazio na posao i pomagao oko domaćinstva. Njegova rečenica upućena majci, izgovorena jedne noći, ostala je zapamćena kao srž cijele borbe: želio je samo da vidi djecu s diplomama u rukama.
Ta odluka nije promijenila samo jednu generaciju nego i svakodnevni ritam cijele porodice. Svako dijete koje bi završilo školu i počelo zarađivati pomagalo bi sljedećem, pa je uspon dolazio korak po korak, bez naglih preokreta, ali sa jasnim smjerom. Kuća je, međutim, ostala jednako skromna: pod od gline, isti namještaj i fotografije diploma na zidu koje su govorile više od bilo kakvog porodičnog albuma.
Costel je bio prvi koji je završio srednju pedagošku školu i vratio se da radi kao učitelj u obližnjem selu. Kada je dobio prvu platu, ponio ju je kući i spustio novac na sto pored lampe, na isto mjesto gdje je nekada njegova majka ostavila novac koji je Joiana primila. Bez velikih riječi, samo je rekao: „Sljedeći“. Ta kratka rečenica postala je gotovo porodični mehanizam, znak da niko ne smije stati kada dođe na red da se pomogne drugome.
Poslije njega redom su dolazili Ilie, Nicoleta, Larisa i Dănuț. U toj kući siromaštvo nije nestalo preko noći, niti je život odjednom postao lak. Ali njegova moć je postajala sve manja pred tvrdoglavošću porodice koja nije pristajala na to da škola nije za njih. Diploma je, polako i uporno, postajala znak da se nešto duboko promijenilo u odnosu prema budućnosti.

Kći koja se vratila u školu nakon braka i dvoje djece
Narator ove priče, jedina od šestoro koja je u prvoj fazi ostala po strani od porodičnog uspona, rano se udala za Radua, vrijednog momka iz sela. Dobili su dvoje djece i oboje su radili u fabrici konzervi, pa je godinama ponavljala sebi da joj je dovoljno to što ima porodicu i posao. Ipak, mir koji je pokušavala da sačuva nije izbrisao majčinu rečenicu da je siromaštvo u glavi onda kada čovjek odustane od svojih snova.
Imala je 34 godine kada se vratila u školu, i to u večernjim časovima. U učionici su sjedili tinejdžeri od 18 ili 19 godina, a nju su neki zvali „teta“, dok su se drugi osmjehivali kada bi je vidjeli poslije cijelog radnog dana. Nelagoda je u početku bila stvarna, ali je brzo ustupila mjesto navici. Kako sama priča, odrasla je uz smijeh drugih ljudi i naučila da ga ne doživljava kao kraj puta.
Majka Vasilica se, međutim, razboljela prije nego što je mogla dočekati potpuni završetak te priče. Posljednje zime njenog života svi su se stisnuli u sobi u kojoj su odrasli. Tada je, prema priči, pogledala svako od svoje djece, a pogled joj se zaustavio na kćeri koja još nije imala diplomu. „Petero vas je postalo učitelja“, šapnula je, a potom joj poručila: „Nemoj stati, djevojko moja. Ti si posljednja cigla.”

Kada je završila posljednji razred i postala učiteljica, radost nije bila potpuna jer više nije bilo roditelja kojima bi tu vijest mogla saopćiti. Otac je otišao dvije godine kasnije, a na dan kada je konačno dobila zvanje, u rukama je držala papir koji je čekala desetljećima. Ipak, taj papir bio je više od ličnog uspjeha; bio je potvrda da obećanje dato u siromaštvu može nadživjeti i one koji su ga izgovorili.
Povratak u selo i tiho priznanje onih koji su se smijali
Kada je čula da će raditi u Podenima, u priču je ušao posljednji sloj simbolike. Isti put kojim je nekada hodala kao djevojčica sada je prelazila kao učiteljica. Nosila je najljepšu haljinu koju je imala i torbu, a mještani su je dočekivali riječima koje su nekada bile nezamislive: „Ljubim vam ruku, učitelju!” U tom susretu nije bilo potrebe za velikim govorima; dovoljno je bilo vidjeti kako se promijenio odnos sela prema porodici koju je nekada ismijavalo.
Jedan od najupečatljivijih trenutaka dogodio se kada ju je s ograde pozvala Era Savjeta, žena koja se nekada smijala njenoj majci. Ostarjela i oslonjena na ogradu, nije se usudila da je pogleda u oči. Kada je čula da su svih šestoro postali učitelji, izgovorila je da se smijala Vasilici i da je mislila kako je luda, a potom priznala i da je ta žena, „ni iz čega, od gline i graha“, odgojila šest učitelja.
Nedugo zatim, ljudi koji su ih nekada nazivali „siromašnima zbog knjiga“ počeli su dovoditi unuke i govoriti: „Učitelju, brini se i o našem. Možda ga možeš učiniti čovjekom…” U toj rečenici ostala je i ironija i priznanje, ali više nije bilo uvrede. Bila je to potvrda da se selo promijenilo zajedno s njima, čak i ako to nije željelo priznati odmah.
Nedjelju poslije toga kći koja je posljednja završila školu uzela je novu abecedu, bilježnicu i olovku i otišla na groblje. Grobovi roditelja bili su jedan do drugoga. Na majčin grob položila je abecednik kojim će podučavati svoju prvu generaciju djece, a na tatin bilježnicu i olovku. Sjela je između dva križa i plakala kao devetogodišnja djevojčica koja se nekada vratila kući jer su joj rekli da će postati sluškinja. U tom prizoru sabrala se cijela porodična istorija: noćna smjena, hladne ruke, krpanje odjeće uz svjetiljku, grah koji se dijelio žlicom i kaputi mokri od zime.
Roditelji nisu ostavili ni kuću, ni zemlju, ni novac, ali su ostavili ono što je najteže izgubiti: naviku da se ne odustaje. Sljedećeg dana, kada je prvi put ušla u učionicu i kada su djeca ustala, pogledala je njihova lica i shvatila da majčina zakletva nije završila s njima. Za nju je posao od tog trenutka bio više od predavanja slova i brojeva; postao je nastavak jedne priče koja je počela mnogo prije njenog vlastitog školovanja, u kući od gline, na mjestu gdje je nekad stajala jedina krava.












