U danasnjem clanku Vam donosimo….
Početak oktobra donio je jednu od onih subota koje na prvi pogled izgledaju poput svake druge. Tržni centar “Willow Creek” bio je ispunjen smijehom djece, škripanjem kolica i mirisom svježe pečenih pereca. 32-godišnja Laura Bennett, samohrana majka, hodala je hodnicima držeći ruku svoje šestogodišnje kćerke Emily. Na ramenima Emily je visio ružičasti ranac, njen omiljeni, koji je bila nespretno pričvršćen, ali to nije smetalo djevojčici – osjećala je ponos. Za nju, ta subota bila je mnogo više od obične kupovine. Laura je živjela za ovakve trenutke, jer kao pravna asistentica, svaki dan radila je do kasno u noć, a vikendi su bili jedini trenuci koje je mogla posvetiti svojoj kćerki.
Njihov plan bio je jednostavan: pronaći nove patike, uživati u svježim perecama, a ako bude sreće, provozati se na vrtuljku. Ništa posebno, ali Laura je znala da su takvi trenuci – trenuci jednostavne sreće, kad je bila samo mama, a Emily bila samo njeno dijete – najdragocjeniji.
I dok su prolazile pored robne kuće, Emily je tiho rekla: “Mama, moram u toalet.” Laura je klimnula glavom, a onda ju je povela do ženske WC kabine. Unutra je bilo bučno – šum vode, razgovori žena, zvuk zatvaranja vrata. Emily je, sponatno, izgovorila: “Mogu li sama? Biću brza.” Laura je oklijevala, no s osmijehom je pristala, želeći da je podstakne da postane “velika djevojka”.
Minuta je postala pet. Srce joj je počelo brže kucati. Zabrinuto je pozvala Emily, ali nije bilo odgovora. Otvorila je vrata svih kabina – sve su bile prazne. Panika je počela rasti, srce joj je bilo u grlu. Trčala je prema izlazu, dozivajući je, ali Emily nije bila nigdje. Snažno je pozvala policiju, a čim je uslijedila njihova intervencija, počelo je neprestano pretraživanje. Grad je brujao o nestaloj djevojčici, ali Laura nije znala gdje je njeno dijete. To je postala njena stvarnost – praznina, tišina, i bol.
- Prošle su sedmice, potom mjeseci, a zatim i godine. Laura je ostala u svom domu, okružena stvarima koje je Emily ostavila za sobom. Krevet je bio netaknut, plišane igračke bile su poslagane, čekajući povratak svoje vlasnice. Svako jutro, Laura bi se budila, a kuća je bila tiha – tiha kao njena duša. Boli. Tužna bol koju je samo majka mogla razumjeti. Kako da kreneš dalje kad ne znaš gdje je tvoje dijete?
I tako, četiri godine kasnije, Laura je odlučila da mora otići, da pobjegne barem na trenutak od svakodnevice koja ju je gutala. Spakovala je auto i krenula prema obali Sjeverne Karoline, nadajući se da će mir mora, zrak i beskrajan horizont donijeti makar privremeni mir. Hodala je po mokrom pijesku, cipele su joj visile o ruci, a misli su joj lutale, pokušavajući da pobjegne od onoga što je nosila u srcu.
- A onda je spazila dvoje ljudi – muškarca i djevojčicu. U početku nije im pridavala značaj, no kad je djevojčica okrenula glavu, srce joj je stalo. Oči te djevojčice, one velike, nevine oči, bile su iste kao Emilyine. Tu nije bilo sumnje. Nije im trebalo mnogo da Laura prepozna svoju kćerku. “Emily!” povikala je, a glas joj je bio pun nade, očaja, ljubavi koju nije mogla zadržati.
Muškarac je odmah snažno povukao djevojčicu, pokušavajući da pobjegne. Laura je trčala prema njima, njene noge su gubile ravnotežu na mokrom pijesku, ali nije stajala. “Emily, to sam ja! Mama!” – vikali su joj kroz suze. On je hladno odgovorio, govoreći joj da se zabunila. Laura nije imala nikakvih sumnji. Sjećala se svega – onog ružičastog ruksaka, vrteške u tržnom centru, ožiljka na Emilyinom čelu… To je bila njena kćerka.
U tom trenutku, djevojčica je zbunjeno pitala: “Zašto me zoveš Emily?” I taj trenutak postao je ključni trenutak nade za Lauru. U tom trenutku, znala je da je Emily tu, da je njezina kćerka, iako je sada živjela pod drugim imenom.
- Policija je ubrzo došla, a muškarac je pokušao pobjeći, ali je bio uhvaćen. U tom haosu, Laura je samo čvrsto grlila svoju kćerku. “Dušo, ja sam mama”, izgovorila je kroz suze. Djevojčica je zbunjeno odgovorila: “Mama?”
Iako je sve bilo haotično, Laura je znala da se vraća u život kojeg je mislila da je zauvijek izgubila. Ubrzo su uslijedili DNK testovi koji su potvrdili da je djevojčica bila njena Emily. No, njihov put tek je počinjao. Godine odrastanja pod tuđim imenom, s lažima koje su joj usadili, ostavile su duboke ožiljke.
- Priča o Lauri i Emily postala je priča o nečemu što se rijetko događa – čudo. Iako su je mediji nazvali „čudom s obale“, za Lauru, svaki trenutak bio je borba. Terapije, ponovno učenje što znači biti majka i kćerka, povratak ljubavi. I dok su sjedile zajedno na verandi njihove kuće, Emily je tiho upitala: “Hoće li se vratiti po mene?”
Laura ju je čvrsto privila i odgovorila: “Ne, dušo. Sigurna si. Kod kući si.” Sunce je zalazilo iza horizonta, bojilo nebo u zlatno, a Laura je, nakon svih tih godina patnje, znala da je napokon dobila drugu priliku da voli svoju kćer.
I ovog puta, nije imala namjeru da je pust
