Smrt 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Zagrebu i dalje je u središtu istrage koja je otvorila ozbiljna pitanja o postupanju medicinskog osoblja, upotrebi fizičke sile i granicama stručnog djelovanja u trenutku kada je pacijent trebalo da bude zbrinut, a ne dodatno ugrožen.
Prema dosad objavljenim informacijama, Periš je preminuo 21. oktobra 2026. godine tokom intervencije medicinskog osoblja u zagrebačkoj psihijatrijskoj ustanovi, a slučaj je ubrzo prerastao iz bolničkog incidenta u predmet opsežne pravosudne i stručne provjere. Istražitelji sada pokušavaju precizno rekonstruisati šta se događalo u sobi u kojoj je pacijent bio savladavan, ko je bio prisutan i na koji način su postupali zaposlenici koji su učestvovali u intervenciji.
Posebnu težinu cijelom slučaju daju navodi da je Periš tokom savladavanja bio izložen udarcima i pritisku jastuka na glavu. Takve tvrdnje, koje su prema pisanju domaćih medija dospjele u fokus istrage, nameću pitanje jesu li mjere primijenjene prema pacijentu ostale unutar medicinski dozvoljenih okvira ili su prešle granicu prihvatljivog postupanja. Za porodicu preminulog najteže je to što se odgovori još uvijek traže, dok se okolnosti smrti provjeravaju kroz izjave svjedoka, dokumentaciju i snimke nadzora.
Prema informacijama koje su objavili hrvatski mediji, među kojima i Klix.ba, istražitelji su saslušali zaposlenike koji su učestvovali u intervenciji. Njihova svjedočenja daju širu sliku o tome kako je postupak počeo, kako je tekao otpor pacijenta i na koji način su članovi osoblja pokušavali da ga fizički ograniče. U toj slici, međutim, ostaje niz otvorenih pitanja koja će morati razjasniti stručni i pravosudni nalazi.
Šta su rekli svjedoci iz sobe za intervenciju
Jedna medicinska sestra, prema navodima iz istrage, opisala je da se pacijent snažno opirao pokušajima da ga osoblje fizički ograniči. U njenom iskazu navedeno je da se Periš otimao, pljuvao prema zaposlenicima i pokušavao ugristi osobe koje su ga držale. Istovremeno su, kako je opisala, tehničari pokušavali pričvrstiti posebne remene kojima se pacijent sputava kako bi se spriječilo neposredno ugrožavanje sigurnosti.
Svjedokinja je navela i da je pomagala pridržavajući njegove noge, dok su ostali zaposlenici nastojali dovršiti postupak. U istom vremenskom okviru, prema njenim riječima, druga medicinska sestra primijenila je terapiju koju je prethodno pripremila dežurna doktorica i koja je bila namijenjena smirivanju pacijenta. Upravo se na tom dijelu istrage sada prelama rasprava o tome gdje prestaje medicinska nužnost, a gdje počinje eventualno nepropisno postupanje.

U medicinskoj praksi nije sporno da se fizičko sputavanje ponekad primjenjuje kada postoji neposredna opasnost za pacijenta ili okolinu. Međutim, takve mjere zahtijevaju jasan stručni nadzor, procjenu rizika i postupanje koje ne ugrožava disanje, svijest ili život osobe nad kojom se primjenjuju. Zato istražitelji sada posebno analiziraju ne samo šta se desilo, nego i kako je svaka pojedina radnja izvedena.
Iako otpor pacijenta može objasniti potrebu za brzim i koordinisanim reagovanjem, on sam po sebi ne može opravdati svaku mjeru. Upravo zato se u ovom slučaju insistira na preciznoj rekonstrukciji sekundi koje su prethodile kolapsu. Ono što je za zaposlene možda izgledalo kao krizna intervencija, za istražitelje postaje niz pojedinačnih postupaka koji moraju biti provjereni do najsitnijeg detalja.
Navodi o jastuku, kolapsu i hitnom pozivu
Najpotresniji dio priče odnosi se na tvrdnje prema kojima su pojedini zaposlenici udarali Periša, dok mu je tokom savladavanja na glavu bio pritisnut jastuk. Kako je prenio Fokus.ba, jedna od medicinskih sestara potvrdila je istražiteljima da je vidjela takve postupke, a nakon toga je pacijent izgubio svijest. Taj iskaz dodatno je skrenuo pažnju na pitanje da li je u sobi došlo do prekoračenja ovlaštenja i da li je postupak bio u skladu s pravilima struke.
Još više zabrinjava navod jednog od zaposlenika koji je korištenje jastuka opisao kao svojevrsnu nepisanu praksu među osobljem. Prema njegovim tvrdnjama, jastuk je korišten zato što je pacijent pokušavao ugristi zaposlenike. Ipak, takvo obrazloženje samo po sebi ne znači da je postupak bio dozvoljen, niti otklanja obavezu da se utvrdi je li taj način savladavanja bio opasan i nezakonit.

Nakon što je Periš kolabirao, osoblje je pokušalo reanimaciju i pozvalo Hitnu medicinsku pomoć. Ipak, ono što istraga tek treba konačno da razjasni jeste veza između pojedinačnih postupaka zaposlenika i smrtnog ishoda. U ovakvim slučajevima važni postaju svi medicinski i forenzički tragovi, jer upravo oni mogu pokazati je li smrt nastupila zbog osnovnog zdravstvenog stanja, primijenjene terapije, fizičkog pritiska ili kombinacije više faktora.
Zbog toga istražitelji posebnu pažnju posvećuju i videozapisima nadzora, koji mogu potvrditi ili osporiti iskaze zaposlenika. Snimci su u ovakvom predmetu od velike važnosti jer smanjuju prostor za nagađanja i omogućavaju precizniji uvid u to šta se dogodilo tokom intervencije. Uz to, stručni nalazi sudske medicine i toksikologije mogu dati odgovor na pitanje kako je organizam reagovao na lijekove i na okolnosti u kojima je došlo do smrti.
Šira odgovornost ustanove i novih osumnjičenih
Istraga je u međuvremenu dobila i širi pravosudni obuhvat. U početku su četvorica medicinskih tehničara bila osumnjičena za teško ubistvo ranjive osobe, a kasnije su istražni organi poduzeli dodatne mjere prema drugim zaposlenicima. Prema izvještaju Indexa od 17. novembra, istražni zatvor određen je i doktorici, dvjema medicinskim sestrama i medicinskom tehničaru koji su naknadno uhapšeni. To ne znači da je njihova krivica utvrđena, ali pokazuje da nadležni organi šire krug provjera i prikupljaju dodatne dokaze.
Posebno važni ostaju sudskomedicinski i toksikološki nalazi, jer oni mogu pomoći da se utvrdi uzrok smrti i eventualni uticaj primijenjenih lijekova. U predmetima ovakve vrste ne odlučuju samo iskazi zaposlenika, nego i medicinski parametri, vrijeme reakcije, količina i vrsta terapije, kao i način na koji je pacijent bio fizički obuzdavan. Svaki od tih elemenata može biti presudan za ocjenu zakonitosti i odgovornosti.
Za porodicu Kristiana Josipa Periša svaki novi detalj predstavlja bolni povratak na dan kada je izgubila blisku osobu u ustanovi koja je trebala pružiti stručnu pomoć i sigurnost. Istovremeno, javnost očekuje da institucije budu precizne, dosljedne i spremne da objasne sve propuste, ukoliko su postojali. U takvim slučajevima povjerenje se ne vraća izjavama, nego činjenicama koje mogu izdržati provjeru.
Ovaj slučaj je zato mnogo više od jedne tragične smrti u bolničkoj sobi. On pokazuje koliko je važna kontrola postupanja prema pacijentima koji su u stanju krize, koliko su granice između nužne intervencije i nedopuštene sile osjetljive i koliko je presudno da se svaka nejasnoća rasvijetli do kraja. Dok se čekaju konačni nalazi, iza pravnih termina ostaje porodica koja želi odgovore i zdravstveni sistem koji mora dokazati da su sigurnost i dostojanstvo pacijenta zaista bili prioritet.











