U danasnjem clanku Vam donosimo pricu
Nakon šest mjeseci teške radne rotacije, Viktorov povratak kući bio je trenutak na koji sam čekala s nadom i tugom. Otvorila sam vrata stana i ključ u bravi bio je znak da će se sve promijeniti. Zrak je mirisao na njega, ali i na prašinu stranih gradova i dugi trenuci samoće. Spustio je torbu na pod, umoran i zbunjen, ali i s promjenama u očima koje nisam mogla ignorirati.
Stajao je na vratima, gledači u krevetiće, gdje su spavali naši blizanci. Dječaci koje nisam mogla čekati da upozna, ali sada je sve izgledalo drugačije. Njegov pogled bio je pun zbunjenosti, kao da nije mogao da prepozna prostor koji je nekada nazivao domom.
„Šta se ovde desilo?“ upitao je, njegov glas bio je stisnut i neprepoznatljiv. Pokušala sam smiriti sina u naručju, a srce mi je bilo u grlu. Očekivala sam ovo pitanje, ali nije bilo pripremljeno.
„Imamo blizance. Dječake“, odgovorila sam, jedva držeći smirenost. „Iznenađenje.“
Njegovo lice ostalo je hladno, a korak nije se pomaknuo ni za milimetar. Gledao je u nas, kao da smo mu stranci. Zvuk njegovih riječi bio je pun razočaranja.
„Iznenađenje?“ ponovio je, hladno, kao nož. „Računao sam na jedno. Ovdje nisam planirao ovo.“
Osjećala sam kako se moja unutrašnjost lomi, ali nisam željela pokazati slomljeno srce. „Ovo su naša djeca, Viktor. Dvostruka sreća“, odgovorila sam, pokušavajući ga podsjetiti na ono što smo izgradili.
„Sreća?“ podsmjehnuo se, njegove riječi bile su oštre. „Radim šest mjeseci da bismo mogli ući u stabilnost, da bismo mogli ostvariti svoje planove. Ne da bih bio zarobljen ovim!“
Osjetila sam kao da su njegove riječi bile čekić koji je udario u moj svijet, ali nisam dopuštala da padnem. „Naši planovi su sada tu“, rekla sam, pokazujući prema djeci.
Njegov pogled nije se pomaknuo, ni prema meni ni prema njima. Okrenuo je leđa, a soba je bila ispunjena hladnim zrakom. Krenuo je prema ormaru, počeo vaditi stvari i ubacivati ih u torbu, bez poštovanja. „Ti si sada to odlučila, Anja. Ako je ovo tvoj plan, onda ga ti i živite“, rekao je suho, prije nego je izašao kroz vrata, ostavljajući nas same.
Srušila sam se na krevet, osjećajući kako mi srce slabi, a sve misli nestaju. Pozvala sam svoju majku. „Možemo li doći? Zauvijek?“
Dok su godinice prolazile, naš dom je postao spokoj, iako smo živjeli jednostavno. Kiril je uzeo sve od svog djeda, radio je marljivo u vrtu, a Denis, pun energije, napravio je cijeli svijet na svom biciklu.
Jednog dana, Viktor se vratio. I došao je k nama, govoreći kako se pokajao, tražeći šansu. Ali Kiril i Denis, sada odrasli, gledali su ga kao stranca. „Sutra ćemo ga zaposliti“, rekao je Kiril.
Viktor je bio samo uspomena na ono što je mogao biti, na sve što je prokockao. Danas, naši sinovi nastavljaju s onim što su sami izgradili.
