Dve devojčice iz Delfaja, Liberty „Libi“ Džerman i Abigejl Vilijams, nestale su 2017. godine tokom šetnje šumskim stazama u Indijani, a njihov kratki, mutni video snimak čoveka koji ih prati kasnije je postao ključni trag u istrazi koja je potrajala godinama i završila se presudom protiv Ričarda Alena.
Priča o ovom slučaju dugo je živjela između činjenica, nagađanja i bolne tišine malog mjesta koje je pokušavalo da shvati kako su dvije djevojčice, koje su samo krenule u običnu šetnju, završile kao žrtve jednog od najpoznatijih zločina u Americi. Snimak je bio drhtav i nejasan, ali dovoljno jasan da pokaže siluetu muškarca sa kapom i spuštene glave, kako ide iza njih po hladnom februarskom danu.
Upravo taj kadar postao je simbol istrage koja je godinama lutala između pogrešnih tragova i pogrešno upisanih imena.
Libi je mobilnim telefonom uspjela da zabilježi muškarca koji ih prati, a zatim se na snimku čuje i glas koji govori: „Devojke, nizbrdo“. Taj kratki momenat, prekinut prije nego što bi iko mogao da nasluti razmjere onoga što slijedi, bio je posljednji javni trag dvije nestale djevojčice. Već narednog dana pronađena su njihova tijela u šumi nedaleko od mjesta gdje su posljednji put viđene.
Obdukcija je pokazala da su im grla bila prerezana, a uz tijela su bile poređane tanke grane, što je slučaj dodatno učinilo jezivim, iako nije pronađen dokaz seksualnog zlostavljanja.
Od samog početka, istraga je bila pod ogromnim pritiskom javnosti. Policija je već dva dana nakon zločina objavila fotografiju izvučenu iz videa, ali je riječ o slici koja je bila mutna i teško upotrebljiva. Uprkos tome, upravo je taj snimak pokrenuo niz pokušaja identifikacije osumnjičenog, a lokalna zajednica, mediji i istražitelji godinama su pokušavali da spoje fragmente koji nisu lako vodili do konačnog odgovora.
Mjesto Delfaj, gradić od svega nekoliko hiljada stanovnika, dugo je živjelo pod sjenkom straha i neizvjesnosti.
Mjeseci neuspješnih tragova i pogrešnih pretpostavki
Kako je vrijeme odmicalo, istraga je ulazila u fazu u kojoj su se pojavljivali novi fotoroboti, dodatni opisi i različita imena. Neki od ljudi koji su dospjeli pod lupu javnosti bili su poznati istražiteljima zbog ranijih problema sa zakonom, dok su drugi postajali sumnjivi tek zato što su se nekako našli blizu mjesta zločina ili su imali neurednu prošlost.
U takvom okruženju, gdje je svaki detalj mogao da izgleda kao ključ, a nijedan da ne bude dovoljan, istraga je godinama napredovala sporo i neravnomjerno.
Među najzapaženijim imenima bio je Ron Logan, čije je imanje bilo u blizini mjesta gdje su pronađena tijela. Imao je burnu prošlost, ali nije postojao čvrst dokaz koji bi ga povezivao sa ubistvima. Njegovo lažno svjedočenje policiji dodatno je privuklo pažnju, iako je kasnije utvrđeno da je lagao kako bi prikrio vožnju u pijanom stanju, a ne da bi prikrio zločin.
Ime je ostalo u javnosti, ali istraga nije dobila ono što je najviše trebalo — dokaz koji bi ga neposredno povezao sa smrću djevojčica.
Drugo ime koje je privuklo pažnju bio je Kigan Klajn, čovjek poznat po lažnim internet profilima preko kojih je obmanjivao djevojčice da mu šalju fotografije. Njegova digitalna aktivnost otvorila je dodatna pitanja, naročito nakon što je utvrđeno da se dopisivao s Libi neposredno prije ubistva.
Na njegovom računaru pronađeno je više od stotinu kompromitujućih slika maloletnica, ali ni to nije bilo dovoljno da se dokaže da je bio povezan sa samim ubistvima. Upravo zbog takvih slijepih ulica mnogi u Delfaju imali su osjećaj da se istina udaljava, umjesto da postaje jasnija.
U međuvremenu su se širile i teorije koje nisu imale uporište u dokazima. Neki tabloidi i pojedini glasovi u javnosti sugerisali su da je riječ o ritualnom ubistvu povezanom s odinistima, paganskim kultom, oslanjajući se na simboliku i na način na koji su grančice bile poređane preko tijela. Takve tvrdnje dodatno su raspirivale sumnje i strah, ali istraga nije potvrdila da je riječ o takvom motivu ili organizovanoj grupi.
Uprkos medijskoj buci, policiji je i dalje nedostajao čvrst, prelomni trag.
Greška u papiru koja je promijenila tok istrage
Preokret nije došao iz dramatične policijske racije niti iz novog svjedoka, već iz upornosti jedne penzionerke i volonterke. Keti Šenk je 2022. godine ponovo pregledala stare spise i primijetila grešku u dokumentaciji koja je prethodno prošla neopaženo. U papiru je ime čovjeka prijavljenog da se nalazio u blizini mosta u vrijeme ubistava bilo pogrešno zavedeno.
Radilo se o Ričardu Alenu, lokalnom apotekaru koji je godinama živio među ljudima Delfaja, bez pažnje koja bi ga povezala sa istragom.
Nakon hapšenja, kod Alena su pronađeni kolekcija noževa i pištolj, a najvažniji dokaz bio je neispaljeni metak pronađen na mjestu zločina, koji je balističkim putem povezan sa njegovim oružjem. Taj trag, za razliku od ranijih mutnih fotografija i neizvjesnih pretpostavki, dao je istrazi čvršću osnovu.
Alen je i dalje tvrdio da nije imao nikakve veze sa ubistvom, ali je u zatvoru počeo da priznaje zločine različitim ljudima, među kojima su bili supruga i zatvorsko osoblje, što je dodatno složilo sliku o njegovom ponašanju nakon hapšenja.
U razgovoru s psihologom, prema navodima iz slučaja, otkrio je da je tog dana otišao na stazu s namjerom da napadne ženu, ali da je, kada je ugledao dvije djevojčice i osjetio da bi mogao biti zatečen, odlučio da ih ubije. Ta verzija događaja, izrečena kasnije i pod pravnim procesom, postala je dio optužnice i osnova na kojoj je tužilaštvo gradilo svoj slučaj.
Njegove kasnije tvrdnje i ponašanje nisu uklonile težinu dokaza koji su se gomilali protiv njega.
Na suđenju je porota nakon dugog većanja donijela odluku da je kriv po svim tačkama optužnice. Kazna od 130 godina zatvora praktično znači da će ostatak života provesti iza rešetaka. Njegova supruga i dalje je tvrdila da mu se smješta i da je on „dobar čovek“, ali takav pogled nije dijelila većina stanovnika Delfaja, koji su godinama čekali bilo kakav osjećaj zatvaranja ovog slučaja.
Za porodice djevojčica, kao i za grad koji je dugo živio sa tim pitanjem, presuda nije mogla da izbriše tragediju. Ipak, slučaj je postao primjer kako istrajnost, pažljivo čitanje starih dokumenata i upornost jedne volonterke mogu da promijene tok istrage koja je godinama djelovala beznadežno.
Snimak koji je Libi napravila ostao je jeziv podsjetnik na posljednje trenutke njihovih života, ali i jedini trag koji je na kraju povezao prošlost s presudom.
Danas je u sjećanju Delfaja ostala slika dvije djevojčice koje su, nesvjesno i hrabro, zabilježile čovjeka za kojeg će se tek godinama kasnije dokazati da ih je pratio do smrti. Njihova imena i dalje se spominju zajedno, kao dio jedne od najpotresnijih priča iz američkog krivičnog sistema, a trag koji su ostavile, iako nastao u strahu, na kraju je postao osnova pravde koja je tako dugo izostajala.
