Leposava iz Perleza i njena davno izgubljena kći Zorica, koja je u Italiji odrasla kao Lorijana Saso, nakon 52 godine došle su do istine koja je dugo bila skrivena u jednoj fioci, uz crveni pasoš SFRJ i tragove koji su konačno povezali dvije porodice razdvojene na samom početku života.
Priča koja je iznenadila i porodicu i one koji su pomagali u potrazi počinje mnogo ranije, u vremenu kada je Leposava imala samo 16 godina. Tada je rodila djevojčicu Zoricu, a okolnosti u porodici bile su teške i nestabilne.
Prema navodima iz priče, Leposavini roditelji bili su teški alkoholičari i upravo su oni uzeli bebu te je dali na usvajanje, čime je novorođena djevojčica nestala iz života svoje biološke majke prije nego što je mogla da ga upozna.
Zorica je tako postala Lorijana Saso i odrasla u Italiji, uvjerena da je to njen jedini identitet. Godinama nije imala razloga da sumnja u porijeklo koje su joj usvojitelji prenijeli. Naprotiv, odrastala je u domu u kojem je, prema dostupnim informacijama, imala ljubav, pažnju i sigurnost.
Njeni italijanski usvojitelji nisu imali biološku djecu, a usvojeni otac bio je bogat i uspješan, dok je usvojena majka bila brižna i posvećena odgoju djevojčice koja je odrastala bez saznanja o svojoj stvarnoj prošlosti.
Preokret je nastao tek nakon smrti italijanskih roditelja. Lorijana je tada, među stvarima koje su ostale iza njih, pronašla crnu kutiju. U njoj je bio crveni pasoš SFRJ, dokument koji je godinama čekao da bude otvoren i pročitan. Na pasošu je bila fotografija djevojčice od dvije godine, a upravo ta slika pokazala je Lorijani da gleda sebe kao malu. Uz sliku je stajalo i pravo ime: Zorica Dinkovski.
Na dokumentu je pisalo i mjesto rođenja — Banatsko Novo Selo, opština Pančevo. Taj trenutak je promijenio sve što je do tada vjerovala o sebi.
Za ženu koja je decenijama živjela kao Italijanka, otkriće je bilo duboko potresno. Dokument je pokazao da njeni korijeni vode ka Jugoslaviji i Srbiji, a ne samo ka zemlji u kojoj je odrasla. Emocija nije bila samo u saznanju da je usvojena, nego i u tome što je prvi put dobila trag koji je mogao da je dovede do biološke porodice.
U toj mješavini šoka, olakšanja i nevjerice započela je potraga koja je morala da odgovori na pitanje ko je zaista bila Zorica Dinkovski i šta se desilo nakon što je kao beba odvedena iz Perleza.
Potraga koja je spojila tragove iz Perleza i Italije
U potragu se uključio Bata Vukić, otac prijateljice Tanje Radoice, koji je u cijelom slučaju imao važnu posredničku ulogu. On je, koristeći advokatske usluge u Novom Sadu, počeo da istražuje Zoričinu prošlost i da upoređuje podatke iz pasoša sa onim što je mogao da pronađe u zvaničnim tragovima.
Iz bolničkih evidencija i dalje je vodio put ka djevojčici koja je bila upisana kao Zorica Dinković, a potom se došlo do saznanja da je zapravo iz Perleza i da je bila odvojena od svoje majke još kao beba.
Kako su se tragovi slagali, postajalo je jasnije i porodično okruženje iz kojeg je Zorica potekla. Saznalo se da je Leposava bila dio porodice sa sedmoro djece i da je upravo ona rodila Zoricu sa samo 16 godina. Nakon toga je otišla da živi u drugo mjesto, a u tom periodu je, prema navodima iz priče, dijete oteto i dato na usvajanje.
To je bio trenutak kada je njihov zajednički život prekinut prije nego što je uopšte mogao da počne.
Leposava nikada nije prestala da traži svoju kćerku, ali dugo nije imala odgovor gdje je završila. Potraga je trajala decenijama, bez sigurnog traga i bez potvrde da je dijete uopšte preživjelo i ostalo u istoj zemlji. Tek nakon 33 godine, kada su se pojavili novi tragovi i kada je Radoica usmjerio potragu u pravom pravcu, priča je počela da se raspliće.
U tom procesu pomogli su i podaci koje je Vukić pronašao, kao i rodbina koja je mogla da potvrdi određene dijelove porodične istorije.
Kada je konačno potvrđeno da je Lorijana zapravo Zorica, uslijedio je trenutak koji je za Leposavu imao snagu dugoočekivanog susreta, iako nije bio susret uživo u onom obliku koji je nekada zamišljala. Prema opisu događaja, drhtala je od uzbuđenja i plakala kada je saznala istinu koju je čekala 52 godine.
Otkriće je za nju značilo kraj dugog neznanja, ali i bolno podsjećanje na to koliko je vremena prošlo između majke i kćerke.
Život u Italiji i osjećaj koji je vodio nazad ka korijenima
Lorijana je u Italiji odrasla kao usvojena djevojčica i nikada nije sumnjala da je to njena jedina priča. Njeno djetinjstvo je, prema svemu što je opisano, bilo ispunjeno pažnjom i sigurnošću, pa pitanje porijekla nije ni postojalo u njenom svakodnevnom životu. Ipak, kasnije se pokazalo da su neki osjećaji imali dublji izvor.
Ljubav prema Jugoslaviji i Srbiji, kao i posebna emocija prema sportu i prostoru iz kojeg je potekla, sada su dobijali drugo značenje. Kao da su je tragovi koje nije mogla da objasni godinama vodili prema istini koja je bila zapisna u njenom tijelu, a ne u njenom pamćenju.
U priči je posebno emotivan i detalj da je Zorica, sada Lorijana, 1972. godine stigla u Italiju u svom džemperu, koji je sačuvan kao uspomena. Taj komad odjeće postao je više od predmeta; on je svjedočanstvo o djetetu koje je promijenilo zemlju, ime i život, a da nije znalo šta se zaista dogodilo na početku.
Poveznica sa prošlošću nije bila samo u dokumentu, nego i u stvarima koje su preživjele vrijeme i ostale kao tihi dokaz jednog složenog porodičnog puta.
Iako biološki roditelji nisu dočekali da vide rasplet, upravo je taj rasplet donio mir koji je Lorijani bio potreban. Za Leposavu je to značilo potvrdu da njena kćerka nije nestala bez traga, a za Lorijanu saznanje da su njeni korijeni mnogo dublji i drugačiji nego što je godinama vjerovala.
Nakon više od pola vijeka, njih dvije konačno znaju istinu jedna o drugoj, iako ih od tog saznanja dijele godine koje više niko ne može vratiti. Upravo zato ova priča ne ostaje samo u okviru jednog otkrića, nego kao zapis o potrazi koja je uspjela onda kada je izgledalo da su svi tragovi već odavno izgubljeni.
