Eleonora je upoznala Tomasa sa osamnaest godina na univerzitetu, mladića koji je studirao inženjerstvo. Od jednostavnog razgovora uz kafu, do ljubavi koju je godinama smatrala najvažnijom u svom životu.

Susret na aerodromu otkrio je Eleonori istinu o vjereniku kojeg je čekala 55 godina

Eleonora je fotografiju iz studentskih dana ponijela na još jedno putovanje do spomenika posvećenog nestalim vojnicima. Nije očekivala da će na aerodromu ugledati nepoznatog muškarca s istom slikom u rukama. Vijest koju joj je donio prekinula je pedeset pet godina neizvjesnosti, ali otvorila pitanje bolnije od svih koja je dotad sebi postavljala.

Tomasa je upoznala na univerzitetu, kada je imala osamnaest godina i studirala književnost. On se pripremao za inženjerski poziv, a prvi razgovor obilježila je šala o zajedničkom plaćanju kafe: imao je pedeset centi, dok je ona u džepu pronašla dvadeset. Njihova različita interesovanja ubrzo su postala povod za zadirkivanje, a zatim i bliskost koja je izdržavala mnogo više od studentskih rasprava.

Eleonora je njegovu pažnju upoznavala kroz sitnice koje nije zaboravljao, od njenih ispita do važnih porodičnih datuma. Kada joj je otac izgubio posao, Tomas je donosio namirnice pod izgovorom da je njegova tetka pretjerala s kupovinom, premda je živjela u drugoj saveznoj državi. Razumjela je šta radi i cijenila obazrivost kojom je pomagao njenim roditeljima. Oboje su zamišljali brak poslije školovanja, a njihove porodice očekivale su isti nastavak.

Obećanje s trijema zamijenila je vijest o nestalom avionu

Poslije diplomiranja Tomas je otišao u vojsku i počeo pilotsku obuku. Susrete su morali prilagođavati njegovim obavezama, pa su pisma postala važan dio veze. Razgovori o budućnosti nisu prestali: obećavao je pravi zaručnički prsten, dok ga je Eleonora zadirkivala zbog ranijih nespretnih pokušaja prosidbe.

Večer uoči njegovog odlaska sjedili su na trijemu kuće njenih roditelja. Tomas ju je zamolio da uspomenu na njega jednog dana ne pretvori u priču obilježenu tugom, a ona mu je odgovorila da se onda mora vratiti. Njegovo obećanje ostalo joj je u sjećanju dugo nakon što su prestala stizati pisma.

Šest mjeseci kasnije pozvala ju je njegova majka. U njihovom domu čekala su dvojica vojnih oficira s viješću da je Tomasov avion nestao iznad Vijetnama. Nisu imali potvrđeno mjesto pada niti pronađeno tijelo, zbog čega se vodio kao nestao. Mogućnost zarobljavanja nije bila isključena, pa Eleonora nije dobila konačan odgovor kojem bi mogla prilagoditi ostatak života.

Kada su počeli povratci američkih ratnih zarobljenika, tražila je njegovo ime u novinama i na spiskovima. Nikada ga nije pronašla. Njegovi roditelji preselili su se, a njihova povremena prepiska prekinula se do 1973. godine. Ostala je bez porodičnog kontakta preko kojeg je očekivala nove informacije.

U međuvremenu je završila studij i postala profesorica engleskog jezika. Radovala se učenicima, putovanjima i porodici, a djecu svojih bližnjih razmazila je velikodušnim rođendanskim poklonima. Pojavljivali su se muškarci s kojima je možda mogla izgraditi odnos, ali osjećanja prema Tomasu ostajala su drugačija. Njena sestra Rut pokušavala joj je objasniti da uspomena na jednu ljubav ne mora zatvoriti vrata drugoj.

Eleonora svoj život ipak nije doživljavala kao prazan. Imala je odnose i posao kojima je pripadala, ali Tomasova nepoznata sudbina zadržavala je posebno mjesto. Na njegov rođendan svake godine putovala je do spomenika, noseći bijelu ružu i fotografiju snimljenu ispred univerzitetske biblioteke. Pred kamenom pločom prepričavala mu je proteklu godinu, dok bi avionima na nebu slala poljubac i dlanom dodirivala srce.

Sa sedamdeset šest godina ponovo je krenula na isto putovanje. Natali, unuka njene sestre Rut, ponudila je da joj se pridruži zato što želi njeno društvo, ali Eleonora je odabrala da ide sama. Tokom mirnog leta razgovarala je sa saputnicom o pripremama za vjenčanje njenog sina, ne sluteći šta je čeka poslije slijetanja.

U dolaznoj hali malog aerodroma pažnju joj je privukao muškarac koji je držao poznatu fotografiju. Predstavio se kao Danijel, Tomasov unuk. Eleonori je rekao da je njen nekadašnji vjerenik živ i da ga je zamolio da je dovede. Njena prva reakcija nije bila jednostavna radost, jer je sama činjenica da Tomas ima odraslog unuka otvarala cijeli život o kojem ništa nije znala.

Prema Danijelovim riječima, Tomas je preživio pad, bio zarobljen i oslobođen 1973. godine. Unuku je ranije predstavljao svoju vezu s Eleonorom kao ljubav koja je poslije rata izgubila kontakt. Danijel ju je pronašao zahvaljujući sačuvanoj fotografiji, podatku o njenom gradu, školskom biltenu s intervjuom nakon penzionisanja i članku o godišnjim odlascima do spomenika. Znajući datum putovanja, čekao ju je kod jedinog izlaza s aerodroma.

Tomas je sada bio teško bolestan i želio je susret. Prije polaska Eleonora je nazvala Rut, a zatim joj poslala Danijelove podatke, broj telefona i adresu na koju odlaze. Tokom približno četrdeset minuta vožnje saznala je da se Tomas oženio medicinskom sestrom Margaret. Dobili su dvoje djece, a Margaret je umrla tri godine ranije.

Dok je slušala o njegovoj porodici, vlastita čekanja počela je povezivati s njegovim prešućenim životom. Posebno ju je pogodilo saznanje da djeci nije govorio o njoj sve donedavno. Kada su stigli u Danijelovu kuću, ugledala je osamdesetogodišnjeg Tomasa pored prozora, prekrivenog ćebetom. Bijela kosa i drhtave ruke nisu je spriječile da ga prepozna čim je podigao oči.

On je pružio ruku, ali ona nije odmah prišla. Željela je saznati kada se vratio i je li je poslije oslobađanja pokušao pronaći. Odbila je njegov prijedlog da Danijel izađe, smatrajući da i unuk treba čuti objašnjenje priče zbog koje ju je doveo.

Tomas je opisao višemjesečni oporavak u vojnoj bolnici, gdje je upoznao Margaret. Prema njegovom kazivanju, ostajala je uz njega i poslije smjene, razgovarajući s njim kada nije uspijevao zaspati. Kasnije je zatrudnjela i zaprosio ju je. Priznao je da mu niko nije branio kontakt s Eleonorom i da je napisao pisma koja nikada nije poslao, plašeći se njenog odgovora i odgađajući priznanje.

Za nju pitanje nije bilo je li morao ostati vjeran studentskim planovima nakon svega što je preživio. Nije mogla prihvatiti što joj nije omogućio da sazna istinu i donosi vlastite odluke. Zatim je zatražila objašnjenje šutnje njegovih roditelja, koji su znali za njegov povratak i poznavali je.

Tomas se pozvao i na to da Eleonora nije bila navedena kao njegova najbliža osoba u službenim dokumentima, čime je pokušavao objasniti izostanak neposrednog vojnog obavještenja. To, međutim, nije odgovaralo na pitanje zašto je roditeljima ispričao nešto što se nije dogodilo. Njegovo priznanje pokazalo joj je da su pred drugim ljudima njene odluke bile predstavljene bez njenog znanja.

Razgovor su prekinuli Tomasova kćerka Rebeka i sin Piter, koji su došli s namirnicama za večeru na koju ih je pozvao. Rebeka je Eleonoru dočekala srdačno, vjerujući da upoznaje prvu ljubav od koje je njenog oca razdvojio rat. Tomas je tada predložio da, uprkos bolesti i vremenu koje im je preostalo, pokušaju obnoviti odnos.

Eleonora ga je odbila. Objasnila je da ih je rat razdvojio do njegovog povratka, a da je poslije toga on odlučivao hoće li joj se javiti. Piter je zatražio potvrdu od oca, dok je Rebeka bila potresena saznanjem da je Eleonora decenijama živjela bez te informacije. Tomas je govorio o sramu, ljubavi prema Margaret i želji da zaštiti porodicu koju je zasnovao.

Rebeka se izvinila, ali Eleonora nije smatrala da su njegova djeca odgovorna za priču u koju su vjerovala. Isto je kasnije rekla i Danijelu, koji ju je ispratio i žalio što ranije nije postavljao više pitanja. Zamolila ga je da je ipak odveze do spomenika zbog kojeg je tog dana doputovala.

Kod spomenika je završila čekanje, ali sačuvala uspomenu

Pred kamenom pločom ponovo je pogledala fotografiju dvoje mladih ljudi ispred biblioteke. Ovoga puta znala je da Tomas nije ostao među nestalima i da je odavno imao priliku javiti joj se. Položila je bijelu ružu, a sliku vratila u torbicu.

Nije željela odbaciti vlastitu mladost niti se stidjeti osjećanja koja je nekada imala. Njena ljubav bila je iskrena, bez obzira na odluke čovjeka kojem ju je pružila. Fotografija je mogla ostati uspomena, ali više nije morala predstavljati budućnost koju još čeka.

Kada je Rut kasnije došla po nju, Eleonora nije tražila osvetu niti novi razgovor s Tomasom. Poželjela je večeru sa sestrom i odlazak na plažu. U vožnji je ugledala avion i po navici krenula rukom prema srcu, a zatim je spustila.

Pred njom su bile godine koje nije mogla vratiti i istina koju više nije morala tražiti. Uz Rut je željela provesti običnu večer, slušati more i razgovarati bez pripremanja za novi odlazak do spomenika. Nakon pedeset pet godina, mogla je napraviti plan koji nije zavisio od Tomasovog povratka.